HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

 

24. kolovoz 2007.

 

 

Njemački tjednik “Der Spiegel” objavljuje “otkriće najveće masovne grobnice nakon Drugog svjetskog rata u Europi”

 

“SPRIJEČENO RASVJETLJAVANJE”

/jugokomunističkog ratnog zločina nad Hrvatima/

“Do sada je masakr u bosanskoj Srebrenici važio kao najveći ratni zločin u Europi nakon 1945. godine. Ova procjena je zastarjela: preko 100 tisuća ubijenih nalaze se u 540 masovnih grobnica, otkrivenih u Sloveniji. To je izjavio Jože Dežman, voditelj povjerenstva slovenske vlade koje treba istražiti stvarne razmjere malo poznatih pokolja. Žrtve su bile pretežno Hrvati koji su u Drugom svjetskom ratu surađivali sa nacistima, a k tome i 15 tisuća Slovenaca, i nekoliko tisuća Nijemaca /Volksdeutsche, t.j. oni Nijemci koji su živjeli u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, u Srbiji /Vojvodini/, i u bivšoj Jugoslaviji, op.prev./ Svi oni bili su likvidirani tek nakon završetka Drugog svjetskog rata. Već 1999. godine je u jednom tenkovskom rovu u Teznom kod Maribora ekshumirano 1179 kostura. Sada slijede daljnje ekshumacije. Sveukupno se u tom rovu očekuje daleko više od 15 tisuća žrtava, izjavio je Mitja Ferenc, voditelj slovenskog državnog povjerenstva za obilježavanje masovnih grobnica. U žrtve se ubrajaju i pripadnici njemačke nacionalne manjine u Sloveniji, kao i oni Nijemci koji su pokušali /1945./ izbjeći iz Banata /Vojvodine/ preko Slovenije u Njemačku, kao i njemački vojnici. Dugo vremena se je vjerovalo da su oni Nijemci, koji su bili zatočenici u logorima na tlu Slovenije /Titove Jugoslavije, op.prev./ umrli od tuberkuloze i drugih bolesti. Međutim, slovenski političari već su 1991. godine, u vrijeme osamostaljenja Republike Slovenije, priopćili vladi Savezne Republike Njemačke da su Nijemci u biti bili likvidirani. Tada je došlo i do prve ekshumacije 430 njemačkih žrtava u jednoj masovnoj grobnici kod Slovenske Bistrice. Jože Dežman je naglasio da masovne grobnice u Sloveniji spadaju u jedne od najbolje čuvanih tabu-tema u Europi. Politička policija dvomilijunske republike /Socijalističke Republike Slovenije, i SFRJ, t.j. UDB-a, op. prev./ je preko 40 godina sprečavala rasvjetljavanje masovnih zločina.”

 

Komentar “Hrvatskog prava”: Svjetski poznati tjednik “Der Spiegel” je u gore navedenom nepotpisanom članku odnosno u članku koje potpisuje uredništvo “Der Spiegel” objavilo vijest kako velikosrpski zločin u Srebrenici nad bošnjačkim civilima i ratnim zarobljenicima nije najveći ratni zločin koji je počinjen nakon Drugog svjetskog rata, kako se do sada, navodno mislilo, s tim da njemački tjednik piše samo o masovnom zločinu u Srebrenici, kao da mlađe čiteljstvo točno zna da su taj zločin počinile snage bosanskih Srba pod zapovjedništvom generala Ratka Mladića i Radovana Karadžića, kao i njihovih pokrovitelja u liku balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, lidera svih Srba u ono vrijeme, i predsjednika međunarodne nepriznate “Savezne Republike Jugoslavije”. Informacija iz “Der Spiegel” o najvećoj masovnoj grobnici u Europi, onoj u Teznu kod Maribora, je točna, ali njemački tjednik je objavljuje s nekoliko godina zakašnjenja. Ako ništa drugo, Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma obavijestio je, kako uredništvo “Der Spiegel”, tako i sve druge relevantne medije u Njemačkoj i u drugim zemljama Europske Unije (na pr. “Frankfurter Allgemeine Zeitung” (FAZ) u dopisu od 14. svibnja 2004. godine, kao i njemačko veleposlanstvo u RH, u dopisu od 9. prosinca 2004. godine, zatim, u dopisima Vijeću Europe itd.), i to prije nekoliko godina, da masovna grobnica Tezno kod Maribora predstavlja daleko veću masovnu grobnicu od one u ruskom Katynu iz Drugog svjetskog rata, te da je Tezno za nekoliko puta veće stratište od Srebrenice. Ovu tvrdnju je Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma zastupao i u nekoliko priopćenja medijima u Republici Hrvatskoj čija su uredništva tu informaciju sto posto cenurirale, ali u pismohrani HR Centra IZK nalaze se dokazi o tome. Nitko u Hrvatskoj, kao ni u Zapadnoj Europi, ne može tvrditi da nije znao da su jugoslavenski komunisti na čelu s maršalom Titom počinili najveće ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata, čak veće zločine nego strašni zločini od 1990. do 1995. za koje je odgovoran Slobodan Milošević. Osim toga, sve zapadne obavještajne službe znaju od 1945. do danas za velike Titove masakre nad antikomunističkim ratnim zarobljenicima, ali s tim se informacijama nije izlazilo u javnost jer je Zapad podupirao zločinački titoistički jugokomunistički režim, kako u Drugom svjetskom ratu, kada su Titovi partizani počinili također strahovite ratne zločine, tako i nakon Drugog svjetskog rata prilikom (britanske) repatrijacije zarobljene hrvatske vojske NDH u obnovljenu /Titovu/ Jugoslaviju, a posebno nakon svađe između Tita i Staljina 1948. godine kada je kapitalistički Zapad sto posto podržavao komunističku Jugoslaviju, sve dok jugoslavenski režim nije svoje zube slomio na Dobroslavu Paragi zahvaljujući kojemu je američki State Department 1989. uskratio Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, i jugo-premijeru Anti Markoviću, nove kreditne linije, čime je umjetnoj tamnici naroda stavljen ključ u bravu!

 

Voditelj Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma, Goran Jurišić, objavio je informacije o velikoj masovnoj grobnici u Teznom, gdje je ubijeno preko 90 posto časnika i dočasnika hrvatske vojske NDH, tri mjeseca prije nego je o tome u 34. broju 2007. nedavno pisao “Der Spiegel”. (Informaciju o komunističkom zločinu u Teznom, kao i o zataškavanju toga zločina, i o zataškavanju istrage, i političkom sprečavanju podizanja državno odvjetničkih optužnica protiv odgovornih partizanskih i komunističkih zapovjednika i šefova, voditelj HR Centra IZK objavio je u članku Eurazijskog magazina u broju od ožujka 2007. godine (www.eurasischesmagazin.de), u rubrici “Balkan” i u članku pod naslovom “In Sachen Wolf Oschlies – Der gefeuerte Rabbi und der falsche Rabbi” /”U predmetu Wolf Oschlies – otpušteni rabin i krivi rabin” /rabin ili židovski vjeroučitelj/. Međutim, lako za “Der Spiegel” kada bi to bila jedina informacija o velikom jugokomunističkom zločinu u Europi, međutim, hrvatska emigracija je o velikom masakru u “Teznome” pisala, objavljivala i informirala svjetsku javnost već od šezdesetih godina 20. stoljeća, kao na pr. u dokumentarnoj knjizi hrvatskog književnika Vinka Nikolića pod naslovom “Bleiburška tragedija hrvatskog naroda” (“La tragedia de Bleiburg”, Buenos Aires 1963. godine, dok je zagrebačko odnsono hrvatsko izdanje obajvljeno 1993. godine.) Iz pisanja Vinka Nikolića, koji je u knjizi objavio i izjave svjedoka o masakru u Teznom 1945. godine, uočljivo je da je već tada rečeno kako je pokolj u Teznom nad Hrvatima najveći pokolj u poslijeratnoj Europi odmah nakon genocida nad europskim Židovima zvan holokaust. Hrvatska procjena kreće se do 50 tisuća likvidiranih hrvatskih ratnih zarobljenika u Teznom kod Maribora, čije su prve žrtve ekshumirane sasvim slučajno kada se gradio nastavak međunarodnog autoputa, tako zvana Phyrnska autocesta koja vodi od Nürnberga preko Maribora do Maclja i Zagreba. Upravo u slovensko-hrvatskom dijelu phyrnskog autoputa nalaze se, kako u Teznom, tako i u Maclju, preko 50 tisuća ubijenih Hrvata. (U usporedbi sa brojem žrtava to bi bio grad veličine Karlovca.) Hrvatski centar za istraživanje zločina komunizma o tome je 2005. obavijestio uredništvo konzervativne “Frankfurter Allgemeine Zeitung” (FAZ) u priopćenju, koje je bilo zamišljeno kao članak pd naslovom “Eine ganze Stadt unter der Erde” /Cijeli jedan grad pod zemljom/, a odnosio se na Titov masovni zločin u Teznom kod Maribora. Međutim, “FAZ” je informaciju i povijesnu činjenicu iz Hrvatskog centra za istraživanje zločina komunizma s tim u vezi cenzurirao, kao što je cenzurirao i nekoliko drugih vijesti i informacija vezanih za zločine komunizma u bivšoj Jugoslaviji! FAZ je, međutim, na obljetnicu diktatorove smrti, 4. svibnja 2005. objavio opširan članak o titoističkim zločinima nad ratnim zarobljenicima u Sloveniji, na osnovi knjige jedne povjesničarke koja je pisala o masovnim zločinima koje je počinila Titova tajna politička policija OZN-a (članak “Slowenien – ein Massengrab” /Slovenija – jedna velika masovna grobnica/, dok “Der Spiegel” praktički nikada nije pisao o titoističkim zločinima, u koje spada i genocid koji je Tito sa svojim vodećim boljševicima iz politbiroa CK KPJ počinio 1945. nad hrvatskim narodom.

 

“Der Spiegel” također nije korektan kada su u pitanju Hrvati i njihov položaj u Drugom svjetskom ratu, jer, nekritički i bez ikakvog objašnjenja navoditi podatak da su “Hrvati kolaborirali s nacistima” znači objaviti poluinformaciju, jer, Hrvati su kolaborirali i s komunistima u Drugom svjetskom ratu, i ne samo to nego su neki Hrvati bili i komunisti, pa i vodeći boljševici u komunističkom pokretu (Josip Broz Tito, Andrija Hebrang, Vladimir Bakarić, Veco Holjevac, Rade Končar (Srbin iz Hrvatske)…), uz srpskog boljševika i člana politbiroa CK KPJ Aleksandra Rankovića, te crnogorskog boljševika Milovana Đilasa i druge velikosrpske boljševike. Također nije politički korektno od uredništva “Der Spiegel” što se samo dijelu Hrvata suradnja s Hitlerovom Njemačkom uzima kao smrtni grijeh dok se uopće ne spominje suradnja Jugoslavije s fašističkom Osovinom kojoj je pristupila jugoslavenska vlada Cvetković-Maček 25. ožujka 1941. potpisivanjem međunarodnog ugovora dok je jugoslavenska Stojadinovićeva vlada prije toga imala dugogodišnje srdačne odnose s Hitlerovom vladom, a njemački “Führer” je 1940. održao u čast jugoslavenskog i velikosrpskog kralja Petra II. Karađorđevića u Berlinu najveću vojnu paradu ikada održanu u njemačkoj povijesti! “Der Spiegel” kao da namjerno zaboravlja suradnju dijela Hrvata s nacistima staviti u kontekst suradnje nekih drugih naroda u Europi s Hitlerovom Njemačkom, kao na pr. većinu Francuza, zatim, svi Bugari, svi Rumunji, svi Finci, dio Španjolaca (fašističke falange), svi Mađari i još neki drugi surađivali su u Drugom svjetkom ratu s njemačkim nacistima, a da ne govorimo o Talijanima koji su masovno surađivali s Hitlerovim Reichom, te je Italija bila najveći i glavni Hitlerov saveznik u Europi, dok je NDH bila samo posljednji saveznik Njemačke 1945. godine. I Finci, i Španjolci, i Talijani, i Bugari, i Mađari, pa tako i Hrvati imali su neke razloge zbog čega su prihvaćali savezništvo s Hitlerovom Njemačkom, i navoditi “suradnju Hrvata s nacistima”, a ne navoditi kontekst te suradnje, znači i dan-danas Hrvate diskvalificirati u Europi!

 

Kontekst suradnje Hrvata s Nijemcima 1941. godine je velikosrpska diktatura u Jugoslaviji od 1918. do 1941., zatim, jedinstvena prilika za osnutak odnosno obnovu hrvatske države, prvi puta nakon više od osam stoljeća, uslijed raspada Jugoslavije koji je uslijedio nakon njemačko-talijansko-bugarskog napada na Jugoslaviju od 6. travnja 1941. godine (nakon što su Srbi, na poticaj britanske tajne službe, raskinuli pakt s Nijemcima), priznanje NDH od strane Njemačke, 10. travnja 1941. godine, kao i ugroza hrvatskog naroda od velikosrpskih četnika (srpske verzije nacista), i jugoslavenskih partizana i komunista. Zato su Hrvati 1941. pristupili antikomunističkoj koaliciji koju je Hitler stvorio radi napada na Sovjetski Savez od 22. lipnja 1941. godine. Čak se i neutralna Švicarska pridružila Hitlerovom napadu na SSSR, što je također malo poznata povijesna činjenica. Naime, tri kontingenta švicarske vojske iz neborbenog sektora (medicinsko osoblje) sudjelovalo je na Istočnom bojištu, u području ruskoga grada Smolenska, i to u odorama Švicarske vojske, i pod švicarskim nacionalnim simbolom, ali uz Hitlerov uvjet da ne smiju pružati medicinsku skrb onim zarobljenim vojnicima Crvene armije koji su židovskog podrijetla. Švicarci su pristali na taj rasistički uvjet, a po izjavama preživjelih Švicaraca je Istočno bojište za njih predstavljalo veliki izazov, jer, kako su rekli, Hitlerov gigantski napad na SSSR, i obračun s komunizmom za njih je predstavljalo nešto veliko i značajno u njihovome životu. Međutim, zanimljivo je da se Bugarima danas u Europi skoro više i ne spominje suradnja s nacistima u Drugom svjetskom ratu, dok su Hrvati zbog isto takve suradnje non-stop na tapeti, kako u vlastitoj zemlji od strane vladajućih ekstremnih ljevičara (titoista) i doušnika bivše jugoslavenske tajne službe, tako i u Zapadnoj Europi !?

 

Dobrodošao je prvi korak koji je učinio “Der Spiegel”, naime, počeo je pisati o jugokomunističkim zločinima koji su bili brojniji nego zločini srpskih četnika, hrvatskih ustaša, talijanskih fašista i njemačkih nacista i okupatora na području Nezavisne Države Hrvatske, dakle, na području današnje Republike Hrvatske, i Bosne i Hercegovine, kao i na području Slovenije i Srbije. Međutim, takva informacija, da su, naime, titoisti (jugokomunisti), partizani, počinili više zločina nego njihovi smrtni neprijatelji, nalazi se u Republici Hrvatskoj odnosno u vodećim medijima još uvijek pod strogom cenzurom, a razlog je što su vodeći glavni urednici i (su)vlasnici medija u RH bivši komunisti, i to marksistički ideolozi (na pr. suvlasnik “Europapressholdinga”, iz međunarodne grupe “WAZ” sa sjedištemu Njemačkoj, Šuvarov bojovnik Ninoslav Pavić. Pavićev mentor Stipe Šuvar bio je jedan od vodećih jugoslavenskih komunističkih ideologa iz Hrvatske, kolega bivšemu i danas pokojnome premijeru RH Ivice Račanu koji je imao otvorena vrata kod njemačkih socijaldemokrata pod vodstvom Gerharda Schrödera, koji su nekritički prihvaćali bivše jugoslavenske komuniste kao novopečene socijaldemokrate. (“Der Spiegel” je glasnogovornik njemačke socijaldemokracije.) Možda der “Der Spiegel” sada neće čekati sljedeće pola stoljeće da počne pisati o “kolaboraciji” njemačkih socijaldemokrata, pa i kršćanskih demokrata (kao na pr. Edmund Stoiber i drugi) sa bivšim jugoslavenskim komunistima i najgorim boljševicima, nakon Staljina i Brežnjeva, iz Republike Hrvatske, i šire u “regiji” (u Srbiji sa bivšim srpskim komunistima, u Bosni sa bivšim komunistima iz “Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine”, u Sloveniji sa bivšim slovenskim komunistima). Demokrati iz Njemačke i drugih zemalja Europske Unije (prije proširenja EU od 2005.) jedino nisu surađivali s nekomunističkim hrvatskim demokratima! To je zanimljivo – to je jaaaako zanimljivo! Možda će “Der Spiegel” konačno objaviti da njemački savezni kriminalistički ured (BKA) traži putem tjeralice njemačkog saveznog državnog odvjetništva, i Interpola, bivšeg komunista, i jednoga od šefova komunističke jugoslavenske tajne službe, Josipa Perkovića, optuženog u Njemačkoj za “državni terorizam” (ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. u Wolfratshausenu kraj Münchena), čiji je sin Saša (Aleksandar), zamislite, savjetnik predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana Mesića, za nacionalnu sigurnost. Zato Hrvatska i nema nacionalnu sigurnost što “Der Spiegel” ne podupire demokraciju u Hrvatskoj, jer o takvim stvarima i pojavama nikada nije ni pisao, nego ako, onda je “opalio” po “hrvatskim nacionalistima”, kao na pr. po Dobroslavu Paragi, ili po Franji Tuđmanu, koji je u “Der Spiegel” također nosio žig “hrvatskog nacionaliste”, iako je u biti u Drugom svjetskom ratu bio ekstremni ljevičar, zatim ex-jugoslavenski boljševik, general “JNA”, Titov štićenik odnosno titoista je Franjo Tuđman bio, zbog čega HDZ na čelu s Tuđmanom nikada devedesetih godina 20. st. nije bila primljena u konzervativnu međunarodnu europsku asocijaciju stranaka. Bilo bi zanimljivo kada bi “Der Spiegel” konačno počeo objavljivati članke o povijesnoj istini kako su europski demokrati, među njima i njemački političari, u Republici Hrvatskoj od njene borbe za osamostaljenje do danas podupirali isključivo bivše komuniste i doušnike tajne službe (UDB-e i KOS-a), jer su bivši komunisti kao društvena skupina korumpirani, lako podmitljivi, i lako ih se može ucjenjivati zbog političkih zločina iz doba komunizma, te su upravo bivši komunisti poslužili političkm elitama u europskim demokratskim zemljama da preko te korumpirane zločinačke titoističke kaste jeftino preuzmu hrvatsko narodno gospodarstvo. O tome bi bilo, dakle, interesantno, čitati u “Der Spiegel”, a gore navedeni članak o jugokomunističkim zločinima, najvećima u poslijeratnoj Europi nakon kraja Drugog svjetskog rata, može biti dobar temelj za početak jednog normalnijeg odnosa “Der Spiegel” prema ovom dijelu Europe, jer zamislite, Hrvatska se nalazi u Europi, a ne u Aziji! (Kraj komentara)