HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

 

27. kolovoz 2007.

 

 

Prijetnja Hrvatskoj od Sanaderova prijatelja Stoibera!

 

 

Do sada se hrvatski premijer Sanader na sav glas hvalio prijateljstvom sa bavarskim premijerom Stoiberom, a i Stoiber je našeg premijera spominjao u kontekstu prijateljstva – “Mein Freund Zanada” /fonetski: Canada/. U Splitu, gdje je doputovao Herr Stoiber, i gdje ga je dočekao njegov prijatelj “Zanada”, na zajedničkoj tiskovnoj konferenciji više nije bilo naglašeno neko posebno prijateljstvo, barem ne javno (više se uočio kiseli osmjeh “našega” premijera), dok je bavarski premijer izrekao pred hrvatskom javnošću jednu nečuvenu prijetnju, i to sljedeću:

 

Ili će Hrvatska narodna banka pokleknuti pred njemačkim bavarskim krupnim kapitalom, i postati zavisna i nenarodna središnja hrvatska banka, ili će u pitanje doći dosadašnji odlični hrvatsko-bavarski odnosi, gospodarski i politički!

 

Ne točno tim riječima, ali sadržajno je upravo tako glasila prijetnja dra. Edmunda Stoibera, premijera na odlasku. Kod ovakvih prijetnji koje izriče jedan Nijemac, Hrvatima bi bilo poželjno prisjetiti se stare izreke hrvatskog vojskovođe Zrinskoga koja se temelji na životnom iskustvu njegove slavne i moćne hrvatske dinastije:

 

Viruj Nimcu kao Suncu zimcu!

 

(Petar Zrinski, kojega je njemački imperijalni car iz dinastije Habsburg skratio u Bečkom Novom Mestu 1671. za glavu, znao je o čemu priča, ali, prekasno!)

 

Dr. Ivo Sanader postao je njemačkim Bavarcima prijatelj “Zanada” dok je poslušno izlazio u susret njemačkom krupnom kapitalu koji je u Hrvatsku uložio praktički gotovo ništa u proizvodni sektor nego samo u bankarsko-uslužni, dakle, tamo gdje se može brzo zaraditi novac, i još brže ga preko vlastitih banaka transferirati u Slobodnu Državu Bavarsku, tu ekonomski najsnažniju pokrajinu, treću po snazi pokrajinu na svijetu. Politički je bavarska vlada u međunarodnim odnosima često pomagala hrvatskim vladama, i pokojnom predsjedniku Tuđmanu, a ni Bonn odnosno Berlin nije stajao po strani kada je trebalo podržati Zagreb.  Svoje usluge Nijemci su uvijek znali Hrvatima jako dobro naplatiti – Deutsche Telecom postao je vlasnik Hrvatskih telekomunikacija, jedne od najvrednijih ako ne i najvrednije bivše hrvatske državne tvrtke.

Danas Hrvati telekomunikacijske račune plaćaju Nijemcima svake godine u milijardama kuna koje Nijemci investiraju gdje hoće po svijetu, a najmanje u Hrvatskoj. HT je u vrijeme kada je Franjo Tuđman dao prodati taj zagrebački koncern bio među najmodernijima te vrste u svijetu, sa optičkom kabelskom mrežom, najmodernijom telefonskom i telekomunikacijom opremom koja je trebala služiti budućim hrvatskim naraštajima, a koju su Nijemci demontirali i prodali u inozemstvo, kao što je HT raspolagao realnim i potencijalnim mega tržištem u Rusiji i njezinim bivšim sovjetskim tržištima, koja sada pripadaju Nijemcima. Najmoderniju opremu HT-a Nijemci su demontirali i prodali za dobre novce na istočnom tržištu. Time je službeni Berlin naplatio potporu hrvatskoj neovisnosti, priznali to ili ne! (Usput rečeno, za Sanaderova prijatelja Stoibera su Hrvati od 1991. do 1995. “prošli teško razdoblje za vrijeme građanskog rata u bivšoj Jugoslaviji”, dakle, čelnik Bavarske ne zna da nije bio građanski rat nego velikosrpska agresija!)

 

Nakon što su Austrijanci preko Hypo-Alpe-Adria-banke (postoji osnovana sumnja da je Hypo-Alpe-Adria banka umočena u korupciju i pranje novca od hrvatskog novca namijenjenog kupovini oružja za obranu od velikosrpske agresije) snažno prodrli na hrvatsko tržište, a time i na tržište Bosne i Hercegovine, koje je geo-politički vezano pupčanom vrpcom s hrvatskim tržištem, Nijemci su preko Bayerische Landesbank (BLB) zakoračili na “Balkan”, kako Nijemci rado vole reći, kupivši ne baš slabu Riječku banku. Međutim, nakon što je jedan neodgovorni diler Riječke banke (u tadašnjem vlasništvu BLB) profućkao 90 milijuna eura kapitala Riječke banke, BLB iz Münchena odmah se povukla s hrvatskog tržišta, i ostavila svoje štediše, i hrvatske porezne obveznike na cjedilu. (Vlada RH sanirala je Riječku banku novcem hrvatskih poreznih obveznika, i zatim je jeftino prodala, opet stranim bankarima.)

 

Sjetimo se kada se hrvatska vojska sa kapetanom Zrinskim hrabro borila u ugarskoj tvrđavi Siget protiv premoćne turske navale, i kada je njemačka vojska mogla omogućiti pobjedu, austrijski car namjerno je njemačku vojsku zadržao 30 km od Sigeta ne bi li Siget, i zajedno sa Sigetom pao Zrinski, i ne bi li se njemačka feudalna gospoda namirila veleposjedima hrvatskih velikaša i predstavnika hrvatske državnosti i zastupnika hrvatske nacionalnosti (Zrinski je hrabro poginuo, a njegova imanja su opljačkana i predana u vlasništvo Nijemcima); ne treba zaboraviti da su upravo Hrvati, zajedno sa Mađarima, čuvali Nijemcima njihove “zadnjice” od Osmanskog Carstva, što se u povijesti naziva  “Predziđe krščanstva”, a to je pojam s kojim Nijemci i dan danas ismijavaju Hrvate i Mađare kad god ova dva brojčano mala naroda to ponosno spomenu - ipak 200 godina ratova s Turcima nije za odbaciti, pogotovo kad su i Hrvati i Mađari ratovali tako da nikada nije niti cijela Mađarska niti cijela Hrvatska, pa ni cijela Europa, pala pod okupaciju sultanovih spahija, a da ne govorimo o bitki kod Beča 1683., kada je poljski kralj izravno spasio Nijemce od povijesnog poraza od Turaka. Ovih dana se obilježava bitka na Mohačkom polju (u tadašnjoj Ugarskoj), kada su kršćanske zemlje ostavile hrvatsku i mađarsku vojsku na cjedilu, u srazu protiv moćnog Osmanskog Carstva !!!

 

Inače je nemilosrdni hrvatski makro-ekonomist dr. Kulić, sa zagrebačkog Ekonomskog instituta, ocijenio Hrvatsku narodnu banku (HNB) najnižom ocjenom, dakle, jedinicom, jer da nije ni hrvatska, ni narodna, ni neovisna. Guverner HNB, g. Željko Rohatinski, svojom je svježom izjavom za javnost, da HNB nije i neće pokleknuti pred neprincipijelnim pritiscima bavarske vlade, i da HNB ne pregovara sa BLB nego je toj njemačkoj banci iz Münchena postavila jasne uvjete koje mora ispuniti ako se misli vratiti na hrvatsko tržište (BLB kupila je austrijsku Hypo-Alpe-Adria-banku, i misli preuzeti austrijske filijale i tržište u Hrvatskoj). Kada bi to bila istina da g. guverner neće popustiti i podleći pritiscima, vratio bi, ne samo dignitet i (ustavnu) neovisnost Hrvatske narodne banke od domaće i strane vlade ili stranih vlada i moćnih banaka, nego bi time i Republika Hrvatska počela jasnije definirati svoj položaj u Europi, koji je danas nikakav, i na samom dnu europske ljestvice.

 

Iskustvo nam govori da će HNB na kraju pasti, jer nema političku podršku službenog Zagreba. Zamislite, Hrvatska narodna banka nema podršku od hrvatske vlade – to je istina, zato HNB neće nikada postati ono što predstavlja središnja njemačka banka u Frankfurtu na Maini, ili središnja banka Sjedinjenih Američkih Država, nego tek onda kada u Banskim dvorima počne zasjedati istinska i izvorno demokratska i svjetonazorski hrvatska vlada.

 

Stoiberov prijatelj “Zanada” je na navedenoj tiskovnoj konferenciji u Splitu, ovih dana, nakon Stoiberove izjave kojom je besramno iznio  pred hrvatski narod prijetnju, izjavio da se on “kao hrvatski premijer ne miješa u neovisnost Hrvatske narodne banke”.

 

Postavlja se pitanje, otkada izostanak potpore hrvatske vlade Hrvatskoj narodnoj banci, u trenutku pritiska iz inozemstva, znači poštovanje njezine neovisnosti? Da li vjerovati Sanaderu?

 

Vjerovati Sanaderu značilo bi vjerovati spin-doktoru, ili manipulatoru stvarnošću, kako ga je nazvao ugledni i vodeći svjetski dnevnik The Wall Street Journal (WSJ), iz  New Yorka, a WSJ zna točno što piše, jer ima stogodišnji ugled demokratskog lista.

 

Oni Hrvati koji na sljedećim parlamentarnim izborima budu vjerovali Sanaderu, i povjerovali mu svoje glasove, ponijeti će se naivno kao i Petar Zrinski kada je 1671. otišao na noge austrijskom caru, a umjesto pred njegovim nogama završio na vješalima! Sanaderu ne treba vjerovati jer je produžena ruka stranog krupnog kapitala koji diktira u Hrvatskoj, ne samo gospodarske prilike, nego prije svega političke. Sanader ispunjava svaki politički zahtjev iz inozemstva, bez obzira što ti zahtjevi u velikoj većini slučajeva nisu u hrvatskom nacionalnom interesu. Vlada Republike Hrvatske čak nema ni Vijeće za nacionalnu sigurnost, što je pokazatelj u kolikoj mjeri su predstavnici hrvatskog naroda skinuli gaće pred stranim vladarima!

 

Sanader, kada bi bio pravi hrvatski rodoljub, a očito da nije, upozorio bi Republiku Hrvatsku i njezine građane od svoga prijatelja Stoibera, odrekao bi se tog, ionako obostrano hinjenog prijateljstva, i rekao bi Hrvatima istinu: Herr Stoiber ne može biti partner jednoj hrvatskoj demokratskoj vladi zato što je u svojoj zemlji (Njemačkoj/Bavarskoj) izigrao demokraciju i građanske slobode nakon što je tajnoj službi dao nalog da se prisluškuje jedna nižerangirana mjesna članica Stoiberove, u Bavarskoj vladajuće, Kršćansko-Socijalne Unije (CSU), i to isključivo zato što se gospođa javno  usudila iznijeti kritiku na račun svog stranačkog šefa. (Stoiber je predsjednik stranke CSU).

 

Da je Sanader iskren prema hrvatskoj javnosti, upoznao bi tu javnost sa činjenicom da je Stoiber političar i državnik na odlasku (odlazi sa svih položaja u partiji i državi u listopadu ove godine), jer je raskrinkan kao vođa velike političke afere u Bavarskoj !!! Međutim, Sanader nema snage to reći jer i sam ima afera koje bi mogle, kada bi se povezale i izrazile u kilometraži, sezati od Zagreba preko Alpa do Münchena i natrag.

 

Postavlja se i vrlo jednostavno i logično pitanje: Gdje su ulaganja moćne bavarske industrije, od Bayerische Motorwerke (BMW), preko industrije papira, agrarne industrija, industrije strojeva i motora (M.A.N. Roland) i zračne i elektronske industrije (Messerschmidt), bavarskog obrtništva itd., u Hrvatskoj itd.? (Neke od tih tvrtki imaju godinama samo urede u Zagrebu, koji služe, čemu?)

 

S obzirom na “veliko” prijateljstvo između HDZ-a i CSU-a moglo se i trebalo očekivati industrijalizaciju i tehnološku modernizaciju Hrvatske, ali ne! CSU je do sada samo dobro podmazivao korumpirane političare iz Hrvatske demokratske zajednice, i obratno (naime, postoji osnovana sumnja o tome), a kada je u pitanju demokracija, kada su u pitanju ljudska prava, politička prava, sloboda medija, onda nema podrške od Stoiberove vladajuće stranke (za to postoje dokazi), koja je i aktualna vladajuća stranka u njemačkoj konzervativno-socijalnodemokratskoj koalicijskoj vladi. Istina je da CSU nikada nije zazirao od suradnje sa bivšim jugoslavenskim i hrvatskim komunistima, dok se istovremeno bavarska vlada pravi da je antikomunistička i demokratska. Nevjerojatno! Nijemci, koji su jednim dijelom pola stoljeća i sami bili žrtve komunističke diktature ne srame se, preko svoje političke elite, suradnje sa bivšim komunistima, izvan Njemačke, tako i u Hrvatskoj, jer znaju da su bivši komunisti jedna korumpirana skupina koju se lako može gospodarski i politički ucjenjivati jer je podmitljiva, i jer na svojim leđima nosi političke zločine iz prošlosti. Zato je Republika Hrvatska danas praktički izložena kao dobro uhranjena purica koja čeka da je se prikolje i servira u finim njemačkim i drugim europskim restaurantima, sa ili bez mlinaca!

 

Kako bi se takva situacija promijenila nužno je da hrvatsko biračko tijelo svoje povjerenje na izborima uskrati Hrvatskoj demokratskoj zajednici, i njezinom satelitu Đapiću, i pokloni samo onima koji budu u stanju okupiti ekipu i na čistinu istjerati sve afere Hrvatske demokratske zajednice i SDP-a, od 1989. godine do danas, a njenog satelita i njegove političke pokrovitelje strpati u zatvor!