HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

http: www.hrvatsko-pravo.hr

http: www.hrvatsko-pravo.com

 

30. kolovoz 2007.

 JE LI MOGUĆE DA MILKA PLANINC NIJE KLALA VEĆ DA ČAK NIŠTA NIJE NI ZNALA O POKOLJIMA HRVATSKIH I DRUGIH RATNIH ZAROBLJENIKA NA KOČEVSKOM ROGU?

 

 

Predmet: ispravak krivih informacija Milke Planinc, objavljenih 30.08.2007. u Slobodnoj Dalmaciji u članku „Nisam znala za pokolj na Kočevskom rogu“.

 

Poštovano uredništvo, u svrhu ispravka nekih krivih informacija vezane za kaznenu prijavu HR Centra IZK protiv osnovano osumnjićene za ratni zločin, Milke Planinc, i jednog krivog navoda o povijesnim događajima, dozvolite objavu sljedećeg demantija:

 

U članku „Nisam znala za pokolj na Kočevskom rogu“, od 30.8.2007., osumnjićena Milka Planinc izjavila je da je „šokirana“ navedenom viješću da je kazneno prijavljena za ratni zločin u Kočevskom rogu 1945., međutim, postoji čak i u tom pogledu osnovana sumnja da nije jer je kaznena prijava podnjeta 8. rujna 2006. godine, tako da je vjerojatno znala za to bez obzira što su novinske agencije i što je većina medija u RH prešutjela tu vijest.

 

Gospođa Planinc, naime, nije obična umirovljenica nego bivša najviše pozicionirana dužnosnica Saveza komunista (CK SKH i SKJ) i predsjednica vlade SFR Jugoslavije, te kao takva ima i dan danas jake političke veze, i gotovo je nemoguće da o kaznenoj prijavi protiv nje nije iz struktura RH bila po neslužbenoj liniji obaviještena (na pr. iz Ureda predsjednika RH gdje kao savjetnik predsjednika za vanjsku politiku radi njen kolega iz bivše jugoslavenske vlade Budimir Lončar). S druge strane je za žaliti što MUP RH nije ispunio zahtjev HR Centra IZK za izdavanjem uhidbenog naloga za privođenje osumnjićene jer je u zemljama zapadne demokracije uobičajeno privođenje osumnjićenih za teška kaznena djela kao što je masovni i ratni zločin, i to iz razloga da osumnjićena osoba ne bi mogla utjecati na moguće svjedoke. Osumnjićena M. Planinc i te kako može sa slobode utjecati na svjedoke, tako da cijeli mogući sudski proces protiv nje može pasti u vodu ako se svjedoci protiv nje uplaše. Pravda zbog toga može ostati nezadovljena ukoliko bi se u optužnom prijedlogu državnog odvjetništva, ako do toga uopće ikada dođe, pokazalo osnovanim da se protiv nje podigne pravosnažna sudska optužnica.

 

S obzirom da je osumnjićena Milka Planinc u gore navedenom članku upitala za motiv kaznene prijave protiv nje („...Ne znam zašto i u čije ime taj Jurišić pokreće pitanje moje odgovornosti i dovodi me u vezu s Dubajićem...“), odgovaram da je HR Centar IZK tu nekadašnju komesarku Planinc kazneno prijavio zato što bivši partizanski komandant Simo Dubajić nju, kao i sebe, 1990. teško tereti u razgovoru za beogradsku novinu „Politikin svet“, što je prenjela i SD u broju od 15.7.1990. u članku „Dobio sam nalog da se sve to pobije“, te je istu optužbu, da je navodno sudjelovala u ubijanju hrvatskih i slovenskih ratnih zarobljenika, ponovio u knjizi „Krvavo proleće“ (Marko Lopušina, Beograd, 2002.). Istina je da je M. Planinc Dubajićeve optužbe demantirala u SD 26.7.1990. godine, kao i 30.8.2007., ali je zaboravila navesti podatak da je „11. dalmatinska udarna brigada Jugoslavenske armije 27. svibnja 1945. izašla iz sastava 26. dalmatinske divizije i stavljena je na raspolaganje Ministarstvu narodne obrane DF Jugoslavije, a kad je obavila „povjerljiv zadatak“, ušla je u sastav Prve tenkovske armije, tih dana formirane, i prebačena daleko na područje istočne Srbije i Makedonije“. (Izvor: „Sve naše Dakse“, Matica hrvatska – Dubrovnik, 2003.) Vojna jedinica Milke Planinc bila je na Kočevskom rogu u vrijeme počinjenja jednog od tri najveća zločina u poslijeratnoj Europi, pored zločina protiv čovječnosti u Teznom i Maclju 1945., i Srebrenici 1995. godine. Da je partizanska 11. dalmatinska (biokovska) brigada bila tamo svjedoči i vojnik te jedinice, Ivan Gugić, a u zagrebačkom časopisu „START“ objavljeno je, u članku pod naslovom „Pakao Kočevskog roga“, svjedočenje jednog mladog partizana koji je sprovodio zarobljenike na stratište: „...Specijalna četa očeličenih marksista bila je formirana upravo za obavljanje tih smaknuća...“ Ako se bivši partizan Dubajić za vrijeme Miloševićeva uspona na vlast i velikosrpske agresije na RH opredijelio da više ne bude partizan nego četnik, to ne znači da nije izrekao istinu u svojim svjedočenjima o navodnom sudjelovanju Milke Planinc u ratnom zločinu 1945. Tendencija je u RH da se za zločine komunizma počinjeni nad Hrvatima ili na području Hrvatske terete isključivo srpski komunisti što nije fer jer i neki komunisti hrvatske nacionalnosti ili jugokomunisti iz Hrvatske također su 1945. sudjelovali u velikom finalu izvansudskog obračuna s ratnim zarobljenicima. Motiv kaznene prijave protiv Milke Planinc je prvenstveno da se sazna povijesna istina, i ujedno da se odgovorni za taj strašni zločin, koji Milka Planinc nije osudila, primjereno kazne shodno kaznenom zakonu naše Republike. Da je MUP izdao uhidbeni nalog, do danas bi sve bilo jasno u vezi osumnjićene Milke Planinc, jer bi u tom slučaju mogla opovrgnuti, ili ne opovrgnuti da je njena brigada, ili dijelovi te brigade, zajedno s njom bila u vrijeme zločina na mjestu zločina. Nažalost, osumnjićena do danas čak nije ni saslušana od istražitelja odnosno državnog odvjetnika, što je nevjerojatno. I za Milku Planinc vrijedi spoznaja da su ona i njezini suborci bili komunistički anti-fašisti koji su u Drugom svjetskom ratu, kao i poslije rata, sve do pada Berlinskog zida 1989. služili totalitarnom komunističkom poretku, međutim, nije kazneno prijavljena zbog služenja totalitarizmu, a protiv slobode, nego zbog osnovane sumnje u ratni zločin i zločin protiv čovječnosti 1945. u Kočevskom rogu, zapovijeđen po maršalu Titu.  „Ništarije“, koje spominje osumnjićena Planinc, a koje nju optužuju, su sve one osobe koje su ubijale ratne zarobljenike, a ne one koji u skladu sa načelima pravne države traže kažnjavanje zločinaca, i objavljivanje povijesne istine.

 

I na kraju, s obzirom da nisam samo voditelj znanstveno-istraživačke organizacije (HR Centra IZK) nego i povjesničar po struci, opovrgavam navod Milke Planinc da su „četnici i ustaše odlično surađivali protiv partizana“, jer situacija je bila i drukčija, kada su od rujna 1941. do proljeća 1942. četnici i partizani odlično surađivali. Doduše, Milka Planinc nije nositeljica prvoboračke spomenice iz 1941. jer se partizanima priključila tek u kolovozu 1943. (vidi HDA, Zagreb), tako da možda nije upoznata sa povijesnom činjenicom da su u Titovo ime Koča Popović i Svetozar Vukmanović „Tempo“ pregovarali sa štabom četničkog vođe Draže Mihajlovića, a 3. listopada 1941. da je u ime partizana pismeni sporazum o vojnom savezništvu sa četnicima potpisao Rodoljub Čolaković, a sa četničke strane major Jezdimir Dangić. Partizani su u jesen 1941. zajedno držali front u Kraljevu i Užicama (u Srbiji) protiv Nijemaca. Partizani su sporazum sa četnicima poslije raskinuli na sastanku u bosanskoj Vlasenici nakon što se sastav partizanskih jedinica počeo naglo osipati uslijed četničke okupacije istočne Bosne u proljeće 1942., ali sve do kraja proljeća te godine su partizani na Romaniji u Bosni, pod vodstvom Siniše Vajnera, zvan „Čičo sa Romanije“, čuvali četnicima leđa od upada ustaških jedinica (partizanske straže „đenerala“ Draže) dok su četnici klali muslimanske civile u Podrinju, s tim da je, primjerice, stanovništvo Rogatice pobjeglo pred partizanima Druge proleterske brigade u Foču, ali su ih tamo stigli tadašnji saveznici partizana – četnici, i zaklali mnoštvo izbjeglica, a poslije i stanovnike Foče. Iz Užica je četnički komandant Dangić partizanima na Romaniju slao oružje i municiju. Tek toliko da se zna tko je s kim i protiv koga ratovao u Drugom svjetskom ratu. Ostaje jedino čudno da su četnici, koji su u Drugom svjetskom ratu bili anti-fašisti, a i danas imaju anti-fašistički status, 1945. od fašista ustaša tražili slobodan prolaz kroz Zagreb, u bijegu pred partizanskim anti-fašistima. Goran Jurišić, Zagreb.