HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

18. prosinac 2009.

MALI TUĐMAN

Hrvatski narod je malen narod, pa su hrvatski političari odabirali različite povijesne varijante vjerojatnosti, povoljne za hrvatski narod, po njihovom mišljenju i računu.

Bizant, Venecija, Carigrad, Beč, Budimpešta, Rim, Beograd predstavljaju te povijesne varijante, koje ispunjavaju našu tragičnu povijest.

Jedini koji se nije odlučio za ni jednu od tih i drugih varijanti vjerojatnosti,već se odlučio za nezavisnu Hrvatsku bio je Franjo Tuđman!

Otprilike tako formuliraju Tuđmanovu ulogu njegovi zagovornici.

Oni idu i dalje od toga te kažu: “ Hrvatska kakva je danas u početku nije bila tako zamišljena i ovo zlo koje danas žanjemo nije rezultat i plod onoga što je Tuđman sijao“.

Za njih je u liku Franje Tuđmana bila oličena ideja države i borba do smrti za državu.

On sam ne snosi nikakvu odgovornost za one osobe koje su gledale iskoristiti revolucionarno i ratno stanje isključivo za svoje sebične interese, koji nisu prezali ni pred zločinom u zadovoljavanju ambicija.

No postoji i druga strana medalje, postoje i oni koji drukčije misle o svemu i drukčije rezoniraju.

Jedan od takvih bio je Roman Latković koji je sredinom devedesetih pisao:

Ne treba biti hrvatski Savanarola da bi se vidjelo da Hrvatska s Tuđmanom srlja u diktatorsku tvorevinu, banana- republiku mafijaške provenijencije, i da se pretvara u noćnu moru sviju onih koji su je sanjali! I sviju onih koji su je stvarali- ginući na ratištima tijekom domovinskog rata, robujući za hrvatsku ideju tijekom jugoslavenskih prijevara, umirući za Hrvatsku tijekom progonstva diljem svijeta. Devedesete će biti zapamćene po konačnom, definitivnom i neoborivom razotkrivanju Franje Tuđmana kao čovjeka koji Hrvatsku vodi u posvemašnju propast….On je definitivno pokazao da je u svojoj ogoljeloj biti – brutalni diktator.

Latković dalje piše: “Ovo je naša država, ona je stvorena na tolikoj količini patnje, bola i krvi da bi se ostvarila i moja sloboda da pišem kritiku vlasti koja tu istu slobodu zlorabi na svakom koraku. Ljudi su ginuli da bi Hrvatska bila slobodna, a ne da bi bitange krale, a druge bitange staljinistički prozivale one koji na tu pljačku upozoravaju“.

Ništa jednu državu i jedan narod ne može toliko upropastiti kao diktatura.

Hrvatska je danas upropaštena zemlja pa se dade konstatirati kako je Latković, po pitanju diktature, a i svega drugoga, bio u pravu.

Naš narod od formiranja svoje države do danas doživljava teror i nasilje a ne zadovoljavanje svojih političkih i ekonomskih težnji.

Netko će reći da je narod sve to sam birao i izabirao.

Istina je da je narod u više navrata glasovao za Tuđmana i HDZ.

Ja bih rekao da je to činio iz razloga što je time opunomoćivao tu stranku da ga predstavlja u nacionalnoj borbi protiv srpske diktature i za stvaranje hrvatske države, ali ne i za to što je narod bio za provođenje takvih programa i politika pljačke kakva se poslije provodila.

Narod je imperativno i neprestano htio da HDZ odnosno njeno vodstvo bude njegov tumač, no to vodstvo je tijekom vremena sve više nastojalo da bi narod slijedio vodstvo.

Opijen uspjesima na izborima HDZ je nastojao degenerirati značaj glasovanja i podmetnuti narodu stranačko-političku kvalifikaciju izbora.

To je Hrvatsku odvelo u totalitarističko-patrijarhalnu barbarizaciju cjelokupne hrvatske političke strukture, u kojoj šef stranke dobiva službeni naziv vođe naroda i svatko onaj tko nije u HDZ-u ili njegov predstavnik, taj je izdajnik, što konačno vodi u progone, u fizičko i materijalno uništavanje političkih ljudi koji imaju hrabrosti zastupati nacionalnu borbu ne samo za nezavisnost nego i za slobodu, kako političku tako i ekonomsku.

Svi koji iskazuju kritiku vođi i stranci na vlasti kvare totalitarističko jedinstvo.

Takvi se pribijaju na stup srama, proglašavaju se izdajnicima i neprijateljima.

Tako je bilo i u slučaju kad se radilo o provjerenim hrvatskim rodoljubima.

Dražena Budišu, Vladu Gotovca, Dobroslava Paragu optuživalo se i proglašavalo instrumentaliziranima od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja što je neodoljivo podsjećalo na prošla vremena za koja se mislilo da su iza nas.

Kad je prvi predsjednik Franjo Tuđman otišao mislili smo da su sva ta loša i ropska vremena prošlost, da će novi predsjednik Stjepan Mesić biti “Mesija“ koji će narod izvesti iz ropstva i dovesti do konačne i prave slobode.

On se nažalost pokazao samo kao vješt manipulator.

Sve što bi rekao brzo bi i porekao.

Čuvajući svoju stečenu “veličinu“ u biti je bio kuš i obično potrčkalo vladajućih.

Diktatura koja je bila prije njega i danas je očevidna.

Jednako brutalna i nesmiljena.

Još uvijek jednako predstavlja zločin, nesklad i negativno životno stanje.

Svojom politikom on ne da je iz takvog stanja izvukao narod koji mu je dao povjerenje već ga je u takvo stanje u nesreću još više gurnuo.

Od svih bisera koje je servirao javnosti valja istaknuti onaj“da svi uhvatimo za jedan štap“.

To dovoljno govori kakvu je politiku zastupao i branio, jer taj štap bio je u rukama Ive Sanadera koji je skupa s Mesićem Hrvatsku doveo do prosjačkog štapa.

Umjesto da je u tim i prijašnjim situacijama rušio diktaturu predsjednik Mesić pozivao je na deklamatorsko i osjećajno jedinstvo, koje je samo po sebi vrlina prosječnosti koju stvaraju diktature, a koju smo mi posjedovali i posjedujemo u izvanrednoj mjeri.

Kad god su to prilike dopuštale Mesić se kao i Tuđman nametao iznad i izvan svega a nitko nije opasniji i suvišniji za pravilan nacionalni život, nego onaj tko se nameće iznad i izvan svega, u ime države i jedinstva naroda, jer su upravo te dvije ideje već od pamtivijeka utvrđene kao diktatorska odskočnica.

Za Tuđmana se može reći da je bio veliki diktator čiju veličinu mnogi vide u činjenici da je pod njegovim vodstvom stvorena nezavisna Hrvatska.

No pod njegovim vodstvom nije ostvarena i sloboda, pravda i jednakost u toj državi, nije ostvaren cilj borbe i po tome on ne predstavlja nikakvu veličinu u hrvatskoj povijesti, njegovo djelo time nije veličanstveno već predstavlja čin izdaje.

Za Mesića se može reći da je bio mali diktator “ mali Tuđman“ jer su mu i ovlasti bile male.

Njegova sklonost diktaturi očitovala se u služenju i održavanju diktature bivšeg premijera Ive Sanadera.

Skupa s njim svrstao se tako uz bok Franji Tuđmanu i svim onim izdajnicima koji su narodu kroz prošlost krali slobodu.

MIRKO OMRČEN