HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

http: www.hrvatsko-pravo.hr

28. rujan 2011.

 TUŽBA PROTIV SDP ZA ODŠTETU RADI MASOVNIH ZLOČINA I PROGONA IZMEĐU 1945-1990.G

Uistinu je lakrdijaški i glupo izgledalo svakom iole ozbiljnom Čičkovo ulijetanje u jalov i bezizgledan posao dokazivanja ravnoteže kriminala između SDP i HDZ otkrivanjem tople vode ili afere takozvanih crnih fondova SDP-a u Grazu ili Beču, jer to ne samo da je odavno poznato, već je i odavno pod Tuđmanovom vladavinom i legalizirano, pa je smiješno na to podsjećati Bajića kojega je taj isti SDP i doveo u poziciju političkog a ne glavnog državnog odvjetnika.

NA SLICI:HRVATSKO LICEMJERJE NEMA GRANICA – ŠEF GRANIĆ UMJESTO IZA REŠETAKA BAJIĆEV SVJEDOK PROTIV SVOGA ZAMJENIKA SANADERA

Međutim, ono što kod SDP-SKHJ treba trajno brinuti jest činjenica da je ta stranka, nakon što je jednostrano, bez ikakvih zakonskih zapreka, uz potporu HDZ-a promijenila svoje ime iz Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije u SDP, nakon toga  nezakonito zadržala stotine milijuna njemačkih marka vrijednu imovinu, zgrade, stanove, luksuzne vile, odmarališta i goleme svote gotovine, niti u jednom trenutku ne polažući račune za svoju krvoločnu i okrutnu strahovladu za koju su zaslužili ne samo oduzimanje cjelokupne imovine u korist države i desetaka tisuća njihovih identificiranih žrtava, već mnogi od njih i doživotne robije s obzirom da su Tuđmanovi nacionalkomunisti ukinuli po dolasku na vlast smrtnu kaznu.

Zlotvor  Tuđman osigurao si je dolazak na vlast osim uz potporu Beograda i uz čvrsta jamstva koja je dao jugokomunistima da im se neće dogoditi nikakva čistka ili lustracija, jer ne može on sa svojima krenuti protiv sebe samih a niti bi mu oni mirno predali vlast u ruke.

Zato od SDP i njegovih jugomarioneta ništa, apsolutno ništa ne treba očekivati za dobrobit Hrvatske i naroda, procesuiranje makar ijedne nepravde ili nasilja, nikakvu pravednost na rašćišćavanju  političkog, moralnog i gospodarskog sloma Hrvatske.

 Zato SDP a ne državu Hrvatsku valja tužiti kao materijalno i moralno odgovorne pred sudom za goleme odštete radi masovnih progona i zločina od 1945-1990.g. Ako misle da su svoje zločine isprali promjenom imena, zaboravom glupaka i prodanih duša, kao i farizejskom isprikom, moraju znati da će im račun doći kad-tad i to sa velikim kamatama.

Isto je tako zlouporaba vlasti od HDZ-a suditi Sanaderu za navodno primanje mita od Hypo banke dok je daleko veći osumnjičenik od njega u svezi korupcije i drugih lopovluka Mate Granić svjedok USKOK-a u istom predmetu.

Prije punih sedam godina hrvatska javnost, a jednako tako i Mladen Bajić izvješteni su od  HSP 1861. o slijedećim činjenicama: „Za vrijeme  osmogodišnjeg mandata Mate Granića kao ministra vanjskih poslova, u njegovu resornom ministarstvu carevali su nepotizam i korupcija, nezakonitosti, samovolja i rastrošnost, istjecala su golema novčana sredstva bez pokrića, a Republika Hrvatska više je puta, zahvaljujući »uspješnoj« vanjskoj politici dr. Granića i Tuđmana, nekoliko puta dovedena u međunarodnu izolaciju i na rub međunarodnih sankcija.

Svojim kadrovskim rješenjima dr. Mate Granić često je grubo kršio Bečku konvenciju koja ne dopušta bračnim parovima da budu diplomati u diplomatskim predstavništvima istih država niti da rade zajedno u ministarstvu vanjskih poslova. Pobrinuo se je da njegove tajnice iz vremena kada je bio liječnik u bolnici postanu generalne konzulice udane za muževe veleposlanike ili konzule u stranim državama. U nepotizmu i korupciji otišao je toliko daleko, a da za to nikada nije nikome položio račune, da je namjestio suprugu svoje tajnice poslove vrijedne milijune eura na adaptaciji zgrade Ministarstva vanjskih poslova u Zagrebu i mnogih zgrada hrvatskih veleposlanstava u svijetu.

Također je potpisivao plaćanje golemih novčanih iznosa za školovanje u inozemstvu djece hrvatskih diplomata koji su boravili u Hrvatskoj, što je kriminal par excellence, kao što je jednako štetno bilo njegovo zbrinjavanje svojih tajnica, poput veleposlanice Cek u Hrvatsku misiju pri UN-u u Ženevi ili svog šefa izbornog stožera 2000. godine, kojem je osigurao mjesto drugog čovjeka u Hrvatskoj misiji pri EU u Bruxellesu, premda dotični nije imao nikakvo međunarodno diplomatsko iskustvo.

Nikada nije pravosudno istražena afera o kupnji zgrade hrvatskoga veleposlanstva u Berlinu, za čiju je kupnju i obnovu uzet kredit kod Dresdner banke od 20 milijuna njemačkih maraka, premda bi sama zgrada i radovi na njoj mogli stajati maksimalno između osam i deset milijuna njemačkih maraka, prema procjeni berlinskih arhitekata i graditelja. Uzgred, obnovu je bez javnog natječaja dobio predsjednik HDZ-ova ogranka u Berlinu. Dakle, istraga bi trebala pokazati koliki je postotak završio u džepovima današnjeg tobožnjeg lobista i konzultanta Mate.

A što tek reći za neprocesuirane malverzacije i kriminal vezan uz gradnju hrvatskih veleposlanstava u Ottawi i Canberri za mandata dr. Granića, koji su izazvali brojne nedoumice i nepovjerenje mnogih kanadskih i australskih hrvatskih zajednica.

Ostao je, također, gorak okus novinskog otkrića hipotekarnoga bankovnog kredita dr. Granića za gradnju njegove remetske vile, jer je otkriveno da je za hipoteku velikog kreditnog iznosa uzeta ostava ili garaža njegove supruge u susjednoj državi Bosni i Hercegovini. Predsjednik HSP 1861. je zahvaljujući dr. Mati Graniću i njegovu Ministarstvu vanjskih poslova dva puta bio uhićen u europskim zemljama i Kanadi 1996. i 1997. godine, pod lažnim optužbama Ministarstva vanjskih poslova da rukovodi političkom organizacijom usmjerenom na rušenje ustavnog poretka i demokratskog sustava, budući da MVP nije poslao u inozemstvo obavijest da su optužbe na Vojnom sudu u Zagrebu odbačene, ali je Granić obavijestio cijeli svijet kada su bile podnesene.

Uz ime bivšeg ministra vanjskih poslova Republike Hrvatske ostat će upamćen i skandalozan angažman američkog odvjetnika Davida Rivkina, kojega je, kao zastupnika Republike Hrvatske pred Međunarodnim sudom u Haagu, opunomoćio upravo dr. Mate Granić, a čiji je slab rezultat koštao Hrvatsku više od deset milijuna dolara.

Kada je dr. Granić upitan koliko je ugovora potpisao s odvjetnikom Rivkinom, izjavio je da je riječ samo o jednom jedinom ugovoru iz 1995. godine.

No sam Rivkin ga je demantirao izjavom da ga je dr. Granić angažirao, a ne ministar Šušak, i to tek 1997. godine, kao i da je do 1999. s njim potpisao ukupno četiri a ne jedan ugovor o zastupanju Republike Hrvatske.

Do dana današnjeg ostalo je otvoreno pitanje bez odgovora, zašto je dr. Granić pokušao prikriti činjenicu da je riječ o četiri a ne o jednom ugovoru kao i činjenicu da je on a ne pokojni ministar obrane Gojko Šušak angažirao tako skupoga, a tako neuspješnoga američkog odvjetnika.

Državno odvjetništvo RH morati će jednog dana priupitati Matu je li se i ovdje radilo samo o proviziji ili i o primanju i davanju velikog mita, kolikog i za koga sve, jer sve to potpada ratno profiterstvo koje ne zastarijeva.