|
HRVATSKO PRAVO
Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj http: www.hrvatsko-pravo.hr
21. ožujak 2014. U SPOMEN MATOŠU PRAVAŠKOM STEKLIŠU 1914-2014
NA SLICI: GUSTLU – STEKLIŠI HSP 1861. NA STOTU OBLJETNICU PRESELJENJA U VJEČNI ŽIVOT 17.03.2014. Iz toga osnovnog razloga Gustl je svim iskrenim domoljubima suvremen i originalan pravaški ideolog i dan današnji. Ostavio je zapisano geslo suvremeno u 21. stoljeću jednako kao i na početku 20. stoljeća: „mi smo starčevićanci, jer nam se misao pravaška, misao hrvatskog nacionalizma čini najmodernija, najšira, najaktualnija i za život i za našu narodnu direktivu najkorisnija“. Upozorio je nasuprot srpsko-hrvatskoj koaliciji i jugoslavenskim integralistima da naročito iza aneksije Bosne i Hercegovine (1908. g.), hrvatska politika nema što tražiti u Jugoslaviji. Srbe je smatrao bliskim Hrvatima ali ih nije htio priznati kao poseban narod u zemljama hrvatskog prava, što je marionetski Hrvatski sabor već davno prije učinio sa svim kobnim posljedicama u 20. stoljeću. Strossmayerovi jugintegralisti i služinčad bečkog cara 1867. godine čak su priznali u Saboru postojanje srpskog naroda u Hrvatskoj kao istovjetnoga i ravnopravnog s hrvatskim narodom, te time podijelili suverenost Hrvatske na hrvatski i srpski narod. Na to se 140 godina kasnije pozivao i Slobodan Milošević prigodom sučeljavanja u haaškoj sudnici sa Stipom Mesićem, dokazujući da su Srbi u Hrvatskoj imali prava koja nijedan drugi narod izvan svoje matične države nema u cijelom svijetu. U listu Stekliš Matoš je osuđivao političke programe i snage koje su težile ujedinjenju u Jugoslaviju vjerujući da su Hrvati, Srbi, Slovenci i drugi jedan narod, Jugoslaveni, i suprotstavljao se takvim zabludama dokazujući da ti narodi premda slični jezikom imaju različite i suprotne političke interese radi kojih ne mogu imati zajedničku narodu politiku. Međutim, prilike su bile takve da su dobrim dijelom hrvatski naraštaji pošli u najmračniju budućnost slijedeći ne Matoša i obnovljeno pravaštvo već jugointegraliste poput biskupa Štroce, Mile Starčevića, Frana Supila, Ivana Meštrovića, Tina Ujevića i druge političke maolumnike i štetočine koji su bili prepreka na putu ostvarenja nezavisne hrvatske države izvan Austro-Ugarske. U jednom od bezbrojnih tekstova i eseja Matoš je povukao jasnu razliku između starčevićanskih pravaša i Strossmayerovih jugoslavena, (kojeg osobito časte u naše vrijeme HNS Vesne Pusić i HSLS Dražena Budiše, Marijana Hanžekovića i Darinka Kosora) slijedećim riječima: “Da su E. Kvaternik i A. Starčević imali biskupsku rentu, uvijek bi mogli postati Strossmayer, narodni i kulturni dobrotvori, ali da je Strossmayer ostao siromah, nikada ne bi postao ono što su bili Ante Starčević i Eugen Kvaternik. Bio je lakovjeran, vjerovao svima, i Rimu i Beču i Pešti i slavenskoj braći, vjerovao je u fuziju pravoslavlja s katoličanstvom, u novu Crkvu, više Slaven i kršćanin no Hrvat, više crkveni knez nego pravi demokrat, u politici suviše diletant.”
Nasuprot Strossmayerovom
klerikalizmu Matoš je isticao da “starčevićanstvo, kao misao naroda od
tri vjere, ne može biti klerikalno i mora biti tolerantno u vjerskom
pitanju.” NA SLICI: “STARČEVIĆANSTVO JE DALO NARODU NE SAMO NAJVEĆE UMOVE NEGO I NAJJAČE ZNAČAJEVE, NAJVEĆE ENERGIJE”(AGM) Matoš izvrsno zapaža da se u glavnom hrvatskom gradu kroz stoljeća nagomilalo toliko nezdravog duha i nezdravih elemenata u službi svakoj tuđinskoj vlasti da je rezignirano zaključio da „mi volimo Zagreb, ali ne marimo Zagrepčana. Mi ne volimo Zagrepčana zbog Zagreba. Da je cijela Hrvatska kao četiri petine Zagreba, hrvatskog naroda ne bi više bilo.“ Premda pjesnik Zagreba i štovatelj njegove povijesti, kulturnog i političkog značenja kao svehrvatskog središta, Matoš otvoreno ukazuje na činovničku, snishodljivu, izdajničku klimu koja je vladala i još danas obuzima većinu glavnog hrvatskog grada čije stanovništvo nikako da se politički prosvijetli, oplemeni, odustane od organiziranog lopovluka, sitne filistarske korupcije, političkog kurvarluka i nepotizma, pa mu je desetljeće i pol prva osoba jedan lumpen gradonačelnik prema kojem se kriminogeni lik bivšeg premijera lupeža doima iz Remetinca poput bebe u kolijevci. Da hrvatski čovjek i narod u vrijeme Matoša pa sve do danas nije svoj i na svome, da se nikada nije ostvarila ideja o hrvatskoj pušci na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu, da su nažalost svojom narodnom nezrelošću, malodušnošću i kroničnim manjkom samosvijesti Hrvati ponajviše još uvijek dobri sluge tuđih gospodara a ne gospodari u svojoj državi, Matoš je opisao na slijedeći način: „Sramota je da naš domaći čovjek, koji zna u tuđini izdržati svaku konkurenciju od najgrubljih do najkompliciranijih poslova, od prostog amerikanskog nadničara pa do Mihanovića, Kernicove i Milke Trnine, sramota je da Hrvata, self-made-man u Misiru, Transvalu i Americi, ne može podnijeti najprimitivnije konkurencije na vlastitom zemljištu. To dolazi otuda što smo mi Hrvati u Hrvatskoj od svih nehrvatskih elemenata najnesolidarniji i najslabije organizirani. I Cigani su, čini mi se, složniji od nas. Hoće li se ta neslavna tradicija okončati jedino preostaje nadati se protiv svake nade. Inače, na 100 obljetnicu preseljenja Gustla sa ovoga u vječni život ne bi nam preostalo drugo nego staviti točku na „i“ riječima Oca Domovine: „Evo ovdje je čaša vode; i da bi mi tko rekao: ispij ovu čašu i Hrvatska će biti slobodna, ja je ne bih ispio, jer hrvatski narod nije vrijedan, da se za nj učini ni ta žrtva.“
|
Antun
Gustav Matoš obnovitelj modernog pravaštva, izvorni pravaški ideolog s
početka 20. stoljeća, polihistor, književnik, pjesnik, novinar, žestoki
i nepobjedivi polemičar zagovornik povratka izvornom starčevićanstvu u
koje je unosio napredak kulturni, prosvjetni, gospodarski, braneći ga od
svakog zastranjenja počevši od jugoslavenskog unitarizma do nezdravog
klerikalizma i danas je naš suvremenik i sugovornik jer se hrvatsko
društvo od njegovog vremena, a proteklo je 100 godina od njegove prerane
smrti, u svojoj osnovi nije u bitnom izmijenilo nabolje već je kroz
cijelo dvadeseto stoljeće unazađeno politički, kulturno, jezično,
gospodarski, vojno i geopolitički.