...U njemu smo,(dokumentarnom filmu «Bruno Bušić:Život, djelo i mučko ubojstvo») među ostalim, prokazali pet suradnika Udbe koji su i u vremenu nakon demokratskih promjena 1990. bili istaknuti i ugledni članovi hrvatskoga društva. Bili su to: Ivan Cesar, čije je kodno ime glasilo Branko; inače, on je bio utemeljitelj Hrvatske kršćanske demokratske stranke;

NA SLICI:DR IVAN CESAR I DOBROSLAV PARAGA NA IZLASKU SA ŽUPANIJSKOG SUDA U ZAGREBU U SRPNJU 1993. A OBITELJ  CESAR NEMA PRAVO NA ZAŠTITU OD KLEVETA I LAŽI NI 22 GODINA NAKON NJEGOVE TRAGIČNE SMRTI

...Što se samog Ivana Cesara tiče, on je 1992., dakle upravo u vrijeme projekcije filma u Predsjedničkim dvorima, najavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike. I, kad je Manolić tražio da se taj dio filma, o Cesaru, izreže, Tuđman je, na sastanku na Pantovčaku, rekao: “Pa kako se taj čovjek može kandidirati za predsjednika Republike, a mi sada iz filma vidimo da je bio suradnik Udbe?”

...Tajni suradnici su nešto najgore što postoji, odnosno što je postojalo, u Udbi. Je li sam Franjo Tuđman tražio, 1993., da mu se dostave podaci o tajnim suradnicima Udbe, koji su nakon 1990. ušli u politiku? Jest, tražio je. Manolić je to dalje obrađivao, ali je istodobno skrivao Ivana Cesara, koliko god je to mogao. A taj isti Cesar postaje, u ljeto 1991., ministar (bez portfelja) u ratnoj Vladi Franje Gregurića!

Na pitanje novinara Globusa Darka Hudelista «Koga biste vi u ovome trenutku prvog lustrirali - kada biste imali ovlasti za to?» Vukojević odgovara:

«...Ivana Cesara, s kodnim imenom Branko - da je živ. On je dao lažno izvješće šefu Udbe Josipu Drpiću, ne temelju kojega je donijeta odluka o pet smrtnih presuda: Đuri Perici, Branku Vidačeku, Antunu Cinku i još dvojici.»

Vice Vukojević ponavlja najgrublje neistine o mojem suprugu dr Ivanu Cesaru, utemeljitelju Hrvatske demokršćanske stranke i sveučilišnom profesoru slovenistike, od kojih se nije mogao niti stigao obraniti i zaštititi, nego je sa njima otjeran u grob u 57. godini života, 26. studenog 1993., godinu dana nakon što su emitirane na HTV.

G. Vukojević se deklarira u razgovoru sa Vašim novinarom vjernikom katolikom, međutim on je svojim neistinama lansiranima u Vašem tjedniku bez ikakvih dokaza i činjenica kao i u dokumentarnom filmu «Bruno Bušić:Život, djelo i mučko ubojstvo» emitiranom na HTV 16. listopada 1992. godine doslovno ubio mojeg supruga i oca naše obitelji Ivana Cesara a svojim ponovljenim neistinama to čini i danas prema meni kao supruzi i udovici pokojnika i prema članovima naše obitelji.

Najgrublja je neistina da je moj suprug bio suradnik UDBE pod kodnim imenom Branko i da je on dao lažno izvješće na temelju kojeg je donijeta odluka o pet smrtnih presuda Đuri Perici i dr., jer je općepoznata stvar da su njih petorica bili lažno optuženi radi navodnog pokušaja atentata na Tita detoniranjem bombe u Paromlinskoj ulici u Zagrebu u rujnu 1975. godine, a kasnije je dokazano da je bombu podmetnula UDBA.

Najgrublja je neistina da je moj suprug u vrijeme projekcije filma u Predsjedničkim dvorima 15. listopada 1992, najavio svoju kandidaturu za predsjednika Republike, jer se moj suprug dr Ivan Cesar kandidirao za predsjednika Republike u lipnju 1992. a izbori su održani 02. kolovoza 1992. Dakle, moj suprug je najavio svoju kandidaturu za predsjednika RH najmanje četiri mjeseca ranije nego što to neistinito govori Vukojević.

Ideja stvaranja demokršćanske stranke koju je pokrenuo moj suprug i njezin prvi predsjednik Ivan Cesar bila je u početku hrvatskog višestranačja opasna konkurencija vladajućem HDZ-u koji je uvjeravao njemačke i europske demokršćanske stranke da je samo HDZ istinska demokršćanska stranka.

Da bi uklonili već utemeljenu stranku HKDS mojeg supuga dr Ivana Cesara, koja je već tada bila promatrač Europske demokršćanske unije (prethodnica današnje Europske narodne stranke), oklevetali su ga na HTV kao suradnika jugoslavenske Udbe, kao i da je povezan sa ubojstvom Brune Bušića.

Kao bivšem ministru u vladi Franje Gregurića uputili su mu poruku da izvrši samoubojstvo, jer da mu je to jedini izlaz. Moj suprug je podignuo tužbu protiv HTV i svih koji su o njemu proširili te otrovne laži, ali je uslijed istih došlo do naglog i smrtonosnog pogoršanja njegove bolesti i on je umro pod konac 1993. godine a da nije dočekao okončanje sudske rasprave povodom njegove tužbe protiv neistina koje su imale za cilj uništiti ga moralno i fizički kao i sve njegove dotadašnje međunarodne kontakte u Europskoj uniji.

Sudska rasprava na kojoj je Vukojević dao iskaz u svojstvu svjedoka održana je tek 11. travnja 1994. bez suočenja sa mojim suprugom koji je tada već bio mrtav i bez prisutnosti javnosti koja je isključena sa glavne rasprave. Vukojević je na sudu izjavio da je dosije mojeg muža uništen 1989. godine, ali da su autori imali na uvidu izvatke iz njegovog dosijea. Međutim, izjavio je da nije vidio dokument iz kojeg bi proizlazilo da je dr. Cesar pristao na suradnju sa UDBOM, da niti jedan dokument nije potpisan imenom dr. Cesara, da je od šefa SZUP-a i pomoćnika ministra MUP-a Jerka Vukasa jedino imao usmenu potvrdu da je dokumentacija autentična, odnosno da je moj suprug navodno imao pseudonim Branko i da je bio navodno suradnik UDBE.

Sud je nakon svjedočenja Vukojevića u više navrata zatražio od Sabora RH, MUP-a i SZUP-a dokumentaciju na koju se pozivao Vukojević, koja se odnosi na mojeg supruga a koju su autori filma o Bruni Bušiću navodno koristili za denunciranje mojeg supruga, ali niti je dokumentacija ikada dostavljena, niti je saslušan Jerko Vukas krunski svjedok koji je trebao potvrditi Vukojevićeve neistinite izjave o mojem suprugu. Dapače, SZUP MUP-a obavijestio je sud «da im nije poznat karakter i sadržaj dokumentacije temeljem kojeg je film napravljen.»

Međutim, Vukojević je tvrdio da je dokumentaciju o mojem suprugu dobio upravo od SZUP-a MUP-a, dakle pred sudom je neistinito iskazivao, što kao svjedok ne smije. Prema tvrdnji tadašnjeg tjednika Nedjeljna Dalmacija cijela akcija kompromitacije mojeg supruga bila je dio plana KOS-a JNA iz 1989. godine za kompromitaciju uglednih Hrvata poput mojeg supruga, Tuđmana, Parage, Veselice i drugih.

Nakon dugogodišnjeg opstruiranja sudskog postupka došlo je do njegove obustave radi apsolutne zastare 03. travnja 1998. godine čime je uskraćena pravda za mojeg pokojnog supruga i moju obitelj a Vukojević nas i dalje bezobirno napada i kleveće.

Zadržavam pravo zatražiti sudsku zaštitu za čast i ugled mojeg pokojnog supruga, moju obitelj i obranu njezinog ugleda od neistina koje su lansirane u tiskanom i on line izdanju vašeg tjednika.