FATALNA POGREŠKA SJEDINJENIH DRŽAVA - UMJESTO OSLONCA NA HRVATSKO MUSLIMANSKU BIH, OKUPIRALI JE UZ POMOĆ VELIKOSRBA

 

Američka vlada hotimice je i sudbonosno pogriješila u nekim od prijelomnih događaja svjetske povijesti pa tako i pod konac 20. stoljeća kada nije na vrijeme promijenila smjer i postavila drukčiju stratešku politiku uoči raspada Jugoslavije i pada Berlinskog zida, premda je na krucijalne događaje koji će uskoro uslijediti bila pravovremeno upozorena i obaviještena od svojih raznovrsnih službi, i što je najznačajnije, od najvišeg predstavničkog tijela, Kongresa SAD.

NA SLICI:BUSHEVA VLADA NIJE SLIJEDILA DALEKOVIDNI POTEZ AMERIČKOG SENATA

U Washingtonu su, usprkos brojnim relevantnim procjenama i upozorenjima, ostali radije zarobljenici svojih ispraznih i jalovih križaljki i shema iz vremena sukoba Tita i Staljina, podupiranja opstanka Jugoslavije bez obzira na cijenu, neosnovano uvjereni da će im zakašnjenje za raspletom balkanske krize i u odnosima s Istokom nadomjestiti njihova prednost u vojnoj sili i svjetska financijska moć.

Busheva Amerika nasuprot stvarnih događanja i odnosa snaga na europskom jugoistoku nastavila je zaslijepljeno podržavati takozvani suverenitet i teritorijalni integritet jugoslavenske federacije, za koju je bilo jasno da je preživjela Tita, ne zato jer je htjela sačuvati mir, jednakost i stabilnost u Europi nego upravo zato jer to nije htjela ni mogla sačuvati uz velikosrpski Memorandum iz 1986. godine, ponovni uspon rankovićevaca na vlast u Srbiji koje su predovdili Slobodan Miilošević i svetosavski ratni huškači iz Srpske pravoslavne crkve okupljeni oko srednjevjekovnih mitova i mošti cara Lazara.

Umjesto bezuvjetnog zahtjeva za uvođenjem višestranačkih parlamentarnog sustava, političkog pluralizma, slobode govora i tiska nakon Tita, Washington je podupirao Jugoslaviju u svemu što ona nije smjela biti da bi opstala, pa je tako uz inozemnu pomoć postala pravo bure baruta i nova balkanska klaonica 1991.-1999. godine.

Jedini pravi odmak od te zaslijepljene, pogubne i neinteligentne strategije održavanja status quo ante kada je u pitanju Versailleska i Titova Jugoslavija, koju je Amerika smatrala svojim pouzdanim protumoskovskim saveznikom i nikada joj nije prigovarala radi represije, zabrane slobode govora i tiska, političkih progona i masovnih ratnih zločina poslije Drugog svjetskog rata itd., učinio je prije točno trideset (30) godina američki Kongres kroz legislativnu akciju Senata SAD-a kada je prvi put u povijesti Beograd bio optužen za masovne progone i represiju svojih neistomišljenika, prepune zatvore političkih zatvorenika i ubojstvo hrvatskog disidenta Ernesta Brajdera i zatražio bezuvjetnu amnestiju svih političkih zatvorenika i uvođenje višestranačja, što je Beograd osjetio kao najveći protuudar od savezničke Amerike sve tamo od 1945. godine, te angažirao sve svoje snage, uključujući i hitni dolazak u Bijelu kuću tadašnjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića koji je u pratnji američkog ambasadora u Beogradu W. Zimmermana objašnjavao nekoliko dana potrebu da američka vlada ne prihvati senatsku rezoluciju 169 i ostane lojalna Jugoslaviji, a oni će pustiti najdugovječnijeg političkog zatvorenika Adema Demaqija i niz ondašnjih zatvorenika na slobodu liberalizirati gospodarstvo, uvesti slobodno tržište i fiksni tečaj dinara itd.

Umjesto da je američka vlada uvjetovala podršku Markoviću i bezuvjetno zahtijevala organiziranje političkih stranaka i pokreta u Sloveniji, Hrvatskoj i ostalim republikama bivše federacije, ona je ostala slijepo privržena saveznoj vlasti u Beogradu i podržavala opstanak i jedinstvo Jugoslavije, represiju na Kosovu i masovne progone Albanaca, Hrvata i drugih, čime se izgubilo dragocjeno vrijeme za pravovremeno pokretanje i formiranje istinskih demokratskih stranaka i pokreta, pa je taj vakuum iskoristila savezna i republička Udba i Savez komunista Jugoslavije da sami sebi organiziraju odstupnicu i instaliraju ljude za novu vlast i opoziciju, čime su demokratske snage izgubile mogućnost, sredstva i vrijeme da se odgovarajuće organiziraju i odupru infiltraciji Saveza komunista Jugoslavije i njegovih republičkih ogranaka u vlast i opoziciju budućem višestranačju.

Zato se se na čelu Hrvatske i mogao naći jedan bezbožni kosovac i egzekutor Tuđman i drugovi koji su odreda bili stari jugoboljševici žedni vlasti, nedužne krvi i moći i kojima je vladajući Savez komunista Hrvatske osigurao uz pomoć Amerike odlučujuću prednost u uspostavi i organiziranju višestranačja.

Američka vlada bila je na vrijeme i oštro upozorena od američkog Senata da dotadašnju politiku treba strateški promjeniti ali nije na to htjela pristati već se išlo po starom što je i dovelo umjesto do mirnog razlaza, do krvavog raspada jugoslavenske federacije.

Kongres je nasuprot američkoj vladi zatražio obustavu daljnjeg financiranja i reprogramiranja dugova Beogradu, ali je vlada Busha straijeg to odlučno odbila.

NA SLICI: AVENIJA UBOJICE KRILNIKA HOS-A I GENERALA ARMIJE BIH BLAŽA KRALJEVIĆA

Američka vlada fatalno je pogriješila kada nije poslušala glas američkog Senata iz kolovoza 1989. godine, tri mjeseca prije pada Berlinskog zida, kao i kada je u kolovozu 1992. godine nekažnjeno dopustila Tuđmanov zločinački udar na mješovite vojno obrambene vojne postrojbe HOS-a s ciljem rušenja hrvatsko muslimanskog savezništva protiv velikosrpske hegemonije, produžujući samim time rat do1995. godine i pokolja u Srebrenici pa sve do Kosova 1999. godine, ostavljajući iza sebe uništene i porušene zemlje i narode nakon čega iz tog dijela europskog kontinenta svatko gleda ugrabiti prvu kartu za bijeg od mira prozvanog Pax americana kojem je najviše kumovala američka nespremnost i zaslijepljenost svojom moći i utjecajem.

NA SLICI:BEZBOŽNA SPREGA HDZ-A I ZAGREBAČKOG KAPTOLA GLAVNI KRIVAC DA NEMA PRESUDE ZA RATNI ZLOČIN KOJI JE BIO OKIDAČ BRATOUBILAČKOG RATA

 

U zadnji čas 1994. godine, nakon što je velikosrpska Miloševićeva politika u dogovoru sa Tuđmanom već izazvala golema razaranja i žrtve, nakon snažnih i uvjerljivih gospodarsko-diplomatskih pritisaka američkog Kongresa i udruženog islamsko-arapskog kruga država naftaša na Clintonovu vladu, Islamska Republika Iran šalje umjesto SAD i NATO goleme količine oružja za RH i BIH čime se strateški mjenja odnos snaga na ratištu i tek je to oružje dovelo do konačne prevage i nažalost Pirove pobjede.

Da stvar ispadne gora, SAD koji bi sada nepravedno ratovao sa svojim nekadašnjim strateškim saveznikom za okončanje rata u BIH, Islamskom republikom Iranom, spriječio je konačnu hrvatsko-bošnjačku pobjedu u BIH, jer se umješao i zaustavio cjelovito oslobođenje i integraciju BIH da bi je okupirao zajedno sa velikosrpskim vodstvom na čelu sa Miloševićem 1995. godine u Daytonu.

Da je kojim slučajem američka vlada sankcionirala Tuđmanove zločine prema braniteljima BIH i HOS-a generala Kraljeviću vjerojatno nikada ne bi došlo do muslimansko-katoličkog oružnog sukoba u korist Beograda i srpskih osvajanja u BIH, vjerojatno bi Tuđmanovoj ubilačkoj samovolji i njegovim zlikovcima davno odzvonilo i u Hrvatskoj i BIH bile bi ispisane neke sasvim drukčije a ne najtamnije stranice povijesti sve do genocida u Srebrenici.

Ipak treba podsjetiti da je američko vladanje i ponašanje u ratu u BIH dobrim dijelom ubrzalo nastanak Al Qaide, izazvalo islamski fundametalizam, i dovelo do događanja koje se u planetarnoj memoriji označava nazivom 11. rujan, što god tko o tome mislio i što god to kome značilo.

Napokon, i sam SAD dugotrajno se već nalazi kao nacija i društvo u potpunom moralnom, intelektualnom i duhovnom rasulu, koji sve više poprima izgled izgubljenog i demoraliziranog hegemona koji je odavno izgubio kompas kojim je znao razlikovati slobodu od okupacije, vjerodstojnost od laži i opsjene, koji je na sigurnom putu da se surva u bezdan u koji nažalost može povući i veliki dio svijeta i propale zapadne civilizacije.