HRVATSKO PRAVO

Prve online stranačke novine u Republici Hrvatskoj

 

 17. prosinac 2021.

 

KIPAR JOSIP MARINOVIĆ UČENIK ZNAMENITOG SKULPTORA  FRANE KRŠINIĆA

 

Josip Marinović  doživotni kipar po zvanju i zanimanju nije volio svjetla pozornice no kada je  preminuo 12. studenog ove godine u 85. godini potpuno je i nepravedno prešućen od svjetovnih i vjerskih, tiskanih i elektronskih medija, kao da nije ničim zaslužio pozornost, kao da njegovo značajno djelo ne predstavlja nikakvu kulturološku ili umjetničku činjenicu i već to, kada je Hrvatska u pitanju, dokazuje da se ipak radilo o vrijednom umjetničkom opusu, kojemu u jednoj posvema bolesnoj i truloj društvenoj klimi nema mjesta u javnosti.

 

NA SLICI: J. MARINOVIĆ - KIPARSTVO KAO DOŽIVOTNO NADAHNUĆE

 

Njegove se skulpture, torza, aktovi i medaljoni nalaze u mnogobrojnim privatnim i javnim galerijama, muzejima i sakralnim prostorima poput medaljona sa portretima skladatelja Borisa Papandopula i Jakova Gotovca stalno izloženih u atriju HNK u Zagrebu, sakralnih skulptura u mnogim crkvama i samostanima u Hrvatskoj i BIH, na primjer  sveta Mati slobode u istoimenoj crkvi na Jarunu u Zagrebu, čudotvorna Gospa sinjska u atriju franjevačkog samostana u Sinju ili Gospa od anđela ispred franjevačke crkve u Imotskom.

 

Njegova skulptura Majke s djetetom poklonjena je glavnom tajniku OUN Javieru Perezu de Cuellaru 1987. godine za vrijeme posjete Zagrebu.

 

Marinović, pravi Kršinićev učenik, gotovo  epigonski sljedbenik,  nije se mogao načuditi da mu je njegov učitelj i uzor pokopan bez znaka Svetog križa na Mirogoju kao i da mu se zahvaljujući zubu vremena, najbližoj rodbini ali i na sramotu njegovih učenika i poštovatelja izbrisalo ime sa groba a nestala je i kopija majstorove skulpture koja mu je krasila grob umjesto križa Isusovog.

 

Čudan je i proturječan bio i Kršinić i njegov učenik Marinović. Kršinić je žestoko napadao Krležu što se ponio kukavički i odbio staviti potpis na peticiju za amnestiju svih političkih zatvorenika mjesec dana nakon Titove smrti 1980. godine. No, kada je godinu dana kasnije jedan udbaški sudski siledžija Stjepan Bakula došao k njemu u vilu na Pantovčaku po  izjavu u svojstvu svjedoka, sav se ustrašen i kukavički odrekao svojeg vlastitog potpisa na toj predstavki, sramotno i klevetnički okrivljujući za svoj potpis na predstavki onoga kome je dao  potpis.

 

NA SLICI: ČUDOTVORNA GOSPA SINJSKA, MRAMOR 2009., J. MARINOVIĆ

 

Toliko o ljudskom i moralnom karakteru takozvanih vrhunskih hrvatskih umjetnika od Ivana Meštrovića do Frane Kršinića ili Antuna Augustinčića itd., koji mogu biti istodobno i vrhunski umjetnici i moralne nule kada je u  pitanju obraz, čast, istinoljubivost ili poštenje.

 

Meštrović, uvjereni jugorojalist zobao je zlatnike sa dlana hrvatoubojice i ciganskog kralja Ace Karađorđevića a Kršinić i Augustinčić sa dlanova krvnika Tita u čijem su društvu rado ćaskali dok su masovne grobnice stotina tisuća  žrtava njegovih eskadrona smrti prekrivale Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu a zatvori bili prepuni političkih i ratnih zarobljenika.

 

Zanimljivo, kipar Marinović se barem prividno uvijek držao apolitično kao da nema veze sa ovim svijetom govoreći da ga politika ne zanima, ali je sve budno pratio i komentirao, tako da je vanjski odraz često puta kod njega sakrio pravu prirodu njegovih interesa.

 

Razočaran i deprimiran, bez dostojnog umjetničkog vrednovanja i priznanja njegovog djela,  odlaskom iz devastiranog ateljea  nakon zagrebačkog potresa, napustio je Marinović  i ovaj svijet uz skromni ispraćaj rodbine i malobrojnih poštovatelja koji ga nisu zaboravili.

 

 

 

 

 
 


 


 


 

 


 

                              

                                                               

          

                                                                                                     

                                                                                                 

 Na vrh - Top