DEMOKRACIJA NISU PRAZNE SABORSKE FOTELJE I IZOSTANAK POSLJEDICA  ZA IZGOVORENE KLEVETE

Odgoda sjednice saborskog Mandatno-imunitetnog povjerenstva zbog nedostatka kvoruma, u predmetu koji se odnosi na odgovornost za izgovorenu riječ u Hrvatskom saboru, ponovno je otvorila pitanje stvarne naravi parlamentarne odgovornosti.

NA SLICI:PRAZAN HRVATSKI SABOR KAO ALIBI ZA KLEVETANJE

Činjenica je da je gospodin Paraga čovjek koji je velik dio svojega života posvetio borbi za ljudska prava, ali je ta borba nažalost često ostajala neshvaćena u društvu opterećenom teškom poviješću, čije nas posljedice i danas opterećuju.

Upravo takva nerazriješena prošlost gura ovakve ljude na marginu javnog prostora, pod svojevrsnu cenzuru, u trenutku kada mnogi najglasnije vape za ljudskim pravima, ali ih istodobno primjenjuju selektivno.

Cijeloga sam života znao jedno jednostavno pravilo: ako ne dođem na posao, nema ni plaće.

Rad je uvijek podrazumijevao prisutnost, odgovornost i poštovanje prema drugima.

Zato je teško razumjeti današnju praksu u Hrvatskom saboru, gdje se sjednice odgađaju jer nema kvoruma, a zastupnici koji se ne pojave na radnom mjestu ne snose nikakve posljedice, dok plaće i privilegije ostaju netaknute. Takvo ponašanje nije samo pitanje političke kulture, nego i elementarne pravednosti.

No problem ne završava samo na praznim saborskim klupama.

Nitko ne može i ne smije blatiti drugoga bez odgovornosti za izgovorenu riječ — pa tako ni zastupnici u Hrvatskom saboru.

Zastupnički imunitet nije osobna povlastica, nego ustavna zaštita slobodnog i neovisnog obavljanja dužnosti. On ne postoji zato da bi se njime štitila kleveta, laž ili vrijeđanje.

Ustav Republike Hrvatske jamči jednakost svih pred zakonom te poštovanje i pravnu zaštitu časti i ugleda svake osobe. Imunitet, po svojoj svrsi i smislu, ne može i ne smije biti iznad tih temeljnih ustavnih načela.

Onaj koga se blati mora imati mogućnost obrane — i to ne bilo gdje, nego ondje gdje je šteta učinjena: ako treba, i u samom Saboru, a svakako i pred sudom. Sve drugo vodi pretvaranju parlamenta u prostor bez odgovornosti, a države u privid pravnog poretka.

U vrijeme Došašća, kada se govori o istini, savjesti i poniznosti, bilo bi razumno podsjetiti da javna riječ nosi posebnu težinu. Riječ izgovorena s govornice ne smije biti oružje, nego obveza — prema istini, prema narodu i prema vlastitoj savjesti.

Demokracija ne može počivati na praznim klupama, neodgovornim riječima i izostanku posljedica. Bez rada, istine i odgovornosti nema povjerenja, a bez povjerenja nema ni države.

I na kraju, o pomirbi se može govoriti tek onda kada se zatraži oprost za izgovorenu laž.

Bez istine i odgovornosti nema pomirbe, nego samo privid mira.

Dragan Govorčin