Vjesnik: 08. 08. 2002.

Prodaja Bijelih noći bijeg je od ruskih pritisaka

ŽELJKO BUKŠA

Potpisivanjem ugovora o prodaji sibirskih Bijelih noći konačno je, čini se uspješno, završena priča o tim velikim naftnim poljima s kojih je Ina dobivala polovicu svoje godišnje proizvodnje nafte.

Gotovo dvije godine trajale su polemike u medijima između bivšeg predsjednika Inine Uprave Davora Šterna i sadašnjeg Tomislava Dragičevića o vrijednosti Bijelih noći, nejasnim dokumentima koji su pratili njihovu kupovinu te o upitnoj sposobnosti bivše i sadašnje Inine ekipe koja je vodila poslovanje Bijelih noći.

Dok je Štern uporno tvrdio da se radilo o vrlo uspješnom poslu budući da je ta velika polja Ina kupila jeftino u vrijeme kad je cijena nafte bila vrlo niska te da je sadašnja ekipa sve upropastila, Dragičević ima svoju verziju. Po njoj, kupovinu su pratili razni naknadno otkriveni sporni ugovori čijom je realizacijom Ina čak mogla ostati bez Bijelih noći, što je, uz sve jače pritiske s ruske strane, znatno otežavalo njihovu prodaju i poslovanje.

Tko je od njih u pravu trebao bi objasniti vlasnik Ine, dakle Vlada, a ako bude potrebno i sudovi. Do tada može se jedino zaključiti da je Ina ipak, u sadašnjim okolnostima, napravila dobar posao. S jedne strane, postigla je prilično dobru cijenu (navodno oko 75 milijuna dolara) za polja kupljena za dvadesetak milijuna dolara, a s druge uspjeli su poništiti sve sporne ugovore i prodajom već pet mjeseci blokiranih polja prekinuti nepotrebno gomilanje troškova.

No, osnovno je pitanje je li Ina morala prodati Bijele noći ili je trebala pokušati riješiti probleme s transportom nafte i nastaviti proizvodnju koja bi im donosila zaradu?

Teško je vjerovati da bi se Ina, posebno uoči privatizacije, olako odrekla polovice svojih rezervi nafte kad bi proizvodnja na Bijelim noćima bila tako isplativa i jednostavna kako to neki prikazuju.

Zbog sve jačih ruskih pritisaka, o čijoj bi se pozadini moglo naširoko raspravljati, te zbog sve upitnije isplativosti zadržavanja Bijelih noći u Ininom vlasništvu (koje je došlo u pitanje velikim dijelom baš zbog tih pritisaka), u toj su kompaniji odlučili da je prodaja ipak najbolje rješenje.