Vjesnik: 09. 08. 2002.
Iako je osposobljen samo u paradne svrhe, sustav S-300V ipak je zavarao protivnika
Hrvatsko je državno vodstvo uoči završnih akcija za oslobađanje okupiranih krajeva odlučilo nabaviti sustav S-300V u pokretljivoj varijanti operativne namjene i s vertikalnim lansiranjem raketa / Stanice za vođenje raketa i motrilački radar za kružno i sektorsko motrenje zračnog prostora nikad nisu isporučeni, š
to srpski obavještajni izvori nisu doznali na vrijeme / Srpski su vojni krugovi znali da se na svaki srpski lovac tipa Mig-29 i Mig-21 moglo navesti po dvije rakete s 96-postotnom vjerojatnoćom pogađanjaZAGREB, 8. kolovoza - Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, uz američki protuzračni raketni sustav Patriot, na svjetskom su tržištu bili iznimno konkurentni suvremeni ruski protuzračni sustavi sličnih karakteristika (S-300 PMU, S-300 PMU1 i S-300V, poznati još pod oznakom »Gang« za veliki domet i »U
ral« za srednji domet).Rusi su uspjeli razviti višenamjenske raketne sustave taktičko-operativne namjene koji su, uz zrakoplove svih vrsta, mogli uspješno uništavati sve balističke i druge rakete. Svi ovi sustavi nisu zaostajali za američkim - bili su opremljeni trodimenzionalnim radarima za otkrivanje, praćenje i obradu podataka u cilju dometa do 300 kilometara.
Hrvatsko državno vodstvo odlučilo je uoči pokretanja završnih akcija za oslobađanje okupiranih krajeva po svaku cijenu nabaviti jedan od spomenutih sustava kako bi odvratili bilo kakav veći avionski napad iz Jugoslavije i Republike Srpske na hrvatske trupe u pokretu (operacije »Bljesak« i »Oluja«). Iako taj složeni, skupi i učinkoviti ruski sustav nikada nije do kraja kompletiran, srpska je strana
imala dovoljno podataka o tome da Hrvati stvarno kupuju »strateško oružje«.U Zagrebu, izbor je pao na proturaketni i protuavionski sustav S-300V u pokretljivoj varijanti operativne namjene i s vertikalnim lansiranjem raketa. Za pokrivanje hrvatskog neba i šireg prostora bilo je dovoljno šest do 12 lansirnih sustava s radarima za osvjetljavanje ciljeva u zračnom prostoru. Stanice za vođenje raketa i motrilački radar za kružno i sektorsko motrenje zračnog prostora nikad nisu isporučeni, što srpski obavještajni izvori nisu doznali na vrijeme.
Srpski su vojni krugovi znali da motrilački radar sustava S-300V istodobno može otkriti 200 ciljeva, pratiti njih 70, a rasporediti za gađanje 12 do 24 cilja odjednom. To je u praksi značilo da se na svaki srpski lovac tipa Mig-29 i Mig-21 moglo navesti po dvije rakete s 96-postotnom vjerojatnoćom pogađanja.
Čitav je proces borbenog djelovanja kod S-300V u potpunosti automatiziran zahvaljujući primjeni računala visokih performansi. Način vođenja raketa je kombiniran (inercijalni s poluaktivnim samonavođenjem u završnoj fazi). Sigurna zona uništenja zračnih ciljeva je 100 kilometara (maksimalni horizontalni domet 150 kilometara). Maksimalni domet po visini je 25 do 30 kilometara; minimalna visina djelovanja je samo 25 met
ara iznad zemlje protiv letjelica i 2000 metara protiv balističkih raketa zemlja-zemlja.Kako je vrijeme pripreme sustava S-300V za borbeno djelovanje iznosilo samo oko 40 sekundi, a raketa za lansiranje 15 sekundi (samo razvijanje sustava na borbenom položaju trajalo je oko pet minuta), protivničkom zrakoplovstvu nije se pisalo ništa dobro. Svi srpski mlazni, turbopropelerski i klipni avioni mogli su biti srušeni već pri uzlijetanju iz matičnih baza na vlastitom tlu u Jugoslaviji i Republici Srpskoj.
Iako Hrvatska nikada nije osposobila sustav osim u paradne svrhe, on je ipak odigrao svoju ulogu u zavaravanju protivnika, bez obzira na to što se sad govori o nepotrebno nabavljenom oružja. To u svakom slučaju nije »staro željezo« jer bi, na primjer Izraelci i za nepotpuni S-300V platili dobru cijenu.
Fran Višnar