Novi list: 09. 08. 2002.

Hajdučka vremena

Piše: Jelena Lovrić

Duh hajdučije hara Hrvatskom. Na svakom koraku odmetnici od civiliziranih društvenih normi i običaja, samozvani tumači zakona i pravde, nasilnici svih vrsta. U hajduke su se odmetnuli i oni koji su dužni štititi pravnu državu.

Predsjednik jednog županijskog suda izvršio je nasilje nad novinarima. Zabranio im je izvijestiti o tijeku procesa za jedan u nizu ratnih zločina počinjenih u Sisku, na licu je mjesta spis proglasio službenom tajnom, prijetio je policijom i novinare je nekoliko sati držao zatočene. Što da ne, ako se u jednom drugom sudu, u procesu za zločine u Lori, bez ikakvih posljedica prijeti svjedocima, a viša instanca, najviša u zemlji, blagoslovi sučevo izrugivanje pravu i pravdi?

U hajduke se odmetnuo i načelnik Konavala, koji javno poručuje kotorskom župniku, don Branku Sbutegi, da mu na putu za Dubrovnik kroz Konavle ne prolazi. Načelnik otvoreno prijeti zatiranjem ustavnog prava na slobodu kretanja jer Sbutega, kako mu je prigovorio, »javno brani jugoslavenstvo«. Sve da je to i točno, otkud mu pravo da jedno mišljenje kažnjava balvanima? Otkud mu pravo da određuje tko njegovim krajem može a tko ne smije proći? Ali zašto ne, zašto se načelnik Konavala ne bi malo igrao harambaše kad je nedavno Sbutegi dubrovački biskup zabranio otvoriti jednu izložbu jer mu se nisu svidjeli njegovi politički stavovi.

Grubom hajdučijom može se smatrati i ponašanje vlasti nakon velikog požara u zagrebačkoj spalionici opasnog otpada. Gradski su čelnici lakonski konstatirali da je »Bog spasio Zagreb«, jer pola grada nije odletjelo u zrak, kao što se moglo dogoditi. Ali otrovi su nakrcali atmosferu i pluća mještana, natopili zemlju, iscurili u Savu. Nitko ne zna koliko, još uvijek nitko ne zna ni što se i kako palilo na rubu Zagreba. Nitko ne odgovara ni kako se moglo dogoditi da se spalionica opasnog smeća gradi u području najgušće naseljenosti.

Primjeri hajdučkog ponašanja mogu se nabrajati unedogled. Od vozača Hitne pomoći, koji, unatoč sudskoj zabrani, štrajkaju tako da sami određuju koji je slučaj hitan i ne smije čekati, do političara što se uz pomoć zaštitara otimaju oko poduzeća koja su poznata kao zlatne koke, do građana koji, pokazuju svježi primjeri, doslovce spavaju na arsenalima oružja.

Navedeni su primjeri izraz kaotizacije hrvatskog društva. Narod bi rekao da se u Hrvatskoj ne zna ni tko pije, ni tko plaća. Zakoni i norme uljuđenosti su ništa, samovolja je sve. Vlast se godinama ponaša voluntaristički, kako hoće, kako kome padne na pamet, nitko ni za što ne odgovara. Epidemija se širi.

Hrvatska bi morala provesti tranziciju od polupodivljalog, neuređenog društva u državnu zajednicu u kojoj se zna što je red i zakon, u kojoj se poštuju prava i slobode. U kojoj funkcionira pravna država i nitko se ne može ponašati poput drumskog razbojnika. Analitičari tvrde da je Račanova vlada dobila mandat za koncept ekonomskih i institucionalnih reformi. Ali u ove druge još nije ni prst umočila. Baš kao i u Tuđmanovo vrijeme, i danas je sustav vođen tako da institucije ne djeluju, nemaju nikakvu moć ni snagu, prazna su ljuštura.

Sociologija poznaje stanje anomije, situaciju kad pojedinac ili neka zajednica pogaze norme, pogube vrijednosti i dođu u stanje nereda, bezakonja i potpunog rasula, kad gubeći sposobnost funkcioniranja dovode u pitanje i svoj opstanak.