Nagrada Američke odvjetničke komore - Pravne inicijative za Središnju i Istočnu Europu (ABA CEELI) za doprinos demokratskim i ekonomskim promjenama - predsjedniku Stipi Mesiću, nakon što je takvo priznanje dobio kultni češki predsjednik Vaclav Havel, pozitivan je signal za ohrabrivanje srednjoeuropskog demokratskog imidža koji je Hrvatska imala kroz protekla stoljeća. Jer, ne treba zaboraviti da je Hrvatska do 2000. godine ignoriranjem vladavine prava, podcjenjivanjem političkog pluralizma, ratnim avanturama u BiH, marginaliziranjem manjina, oduzimanjem prava na vlasništvo i povratak srpskim prognanicima... u mnogo većoj mjeri baštinila svoj neželjeni balkanski ugled. Za Mesića je pozitivno znakovito i to da je dio ekipe s kojom je rušio Jugoslaviju ili odveden u Haag (Milošević) ili pred talijanski sud (Đukanović), pa mu ova nagrada zacijelo može predstavljati i osobno zadovoljstvo dosegnutom političkom evolucijom.

Naime, Mesić je prigodom zahvale dr. Homeru Moyeru, predsjedniku ove odvjetničke institucije, zaključio da "bez vladavine prava nema demokracije". To je točno. Ali preciznosti radi valja podsjetiti da je Mesić sudjelujući u provizoriju od nepravne države na početku HDZ-ova mandata i sam pridonosio stvaranju nedemokratske klime u zemlji. Jedna od njegovih prvih izjava bila je da bi sucima koji su sudili hrvatskim proljećarima bilo najbolje da skoče kroz prozor. Takav pristup sudstvu naprosto se ne očekuje od nekoga tko je završio pravo, tko se bavi politikom i tko bi želio imati državnički autoritet. Mesićevi "juristički" gafovi srećom su prije bili plod njegova prirođenog refleksa za brzim poentiranjem, što ga zna odvoditi u kontraproduktivnu ishitrenost, nego neka nepromjenjiva doktrina. Na žalost, njegovu pretvorbu od estradnog do globalističkog političara nije pratila i smjena savjetnika koji su odgovarali posttuđmanovskom razdoblju, ali nisu bili fit za nove unutarnje i vanjske odnose u kojima se našla Hrvatska. Sjetimo se samo nepažnje pri aboliranju zatvorenika.

Mesić je još u prosincu prošle godine u Londonu izjavio kako bi radi zaštite demokracije od terorizma trebalo privremeno ograničiti slobodu medija, što su nedavno potpuno odbacile najviše sudbene instance SAD-a i UK. Naravno, ovo su samo medijske rekapitulacije Mesićevih pogrešaka, ali on je nagradu dobio za državničke poteze. Prema nominatorima, Mesić je zaslužan što se u korist demokratskog pluralizma odrekao mnogih svojih ovlasti, zalažući se za trodiobu vlasti, te je i o slučaju Norac ocjene delegirao pravosuđu. U usporedbi s Tuđmanom to je demokratski iskorak s uistinu velikim D!

Nedavno preminuli "posljednji sociolog" David Riesman je genijalno zapazio da sudjelovati u javnom životu zahtjeva "nerv neuspjeha", tj. hrabrosti suočavanja s osamljenošću i mogućnošću poraza u osobnom životu ili radu - bez da se bude moralno poražen. Takav je nerv neuspjeha pratio Mesića kada je 1972. bio prepraćen među "gradišćanske Hrvate" ili kada je 1994. ispraćen iz vlasti "hadezeovskih Hrvata", ali ga nikada nije bacao u očaj, premda je bilo trenutaka - poput prošlogodišnje Alke - kada bi to izdeprimiralo svakoga. Način na koji je ove godine pokazao tim istim alkarima da ga nisu moralno porazili bio je nesvakidašnji demokratski potez, jer je pritom afirmirao demokraciju ne samo kao vladavinu i svog ljudskog prava nego i kao vladavinu nepotkupljive istine. Stvorivši takvo ozračje Mesić je zaslužio da mu u Washingtonu "zapjeva" ABA!