Novi list: 13. 08. 2002.

Čežnja za ratom

Piše: Jelena Lovrić

Napetost na morskoj granici sa Slovenijom neki bi rado pretvorili u rat, pa makar i onaj džepnog karaktera. Da se Đapića pita, on bi uz obalu Istre već isukao »Petra Krešimira« i na slovenske provokacije odgovorio ratnim sredstvima. Po njemu, upad slovenskih ribarica u hrvatsko more predstavlja »pomorski sukob Hrvatske i Slovenije« i tako ga treba i tretirati. Pozadinski stručnjak za ratnu problematiku smatra da su jedino rješenje »brodovi Hrvatske ratne mornarice«.

Ideja o zveckanju topovnjačama u hrvatsko-slovenskom moru, kao i huškanje na novo zaoštravanje spram domaćih Srba (zbog, kako reče Đapić, njihovih »novih začetaka političke pobune«), samo je izraz generalne čežnje za ratom u desničarskih momaka. Bez zova bojne trube oni ne znaju funkcionirati, mirnodopsko ih vrijeme marginalizira. Radikalizacijom na moru i na kopnu šef HSP-a pokušava riješiti i neke probleme svoje stranke, kojoj najavljeno komešanje na desnici prijeti potapanjem.

Ali nezavisno od Đapićeva prizivanja rata, zaista se postavlja pitanje kako reagirati na stalno upadanje slovenskih ribarica i policije na hrvatsku stranu zaljeva kojega smo dosad, pogrešno, zvali Piranskim, ali upućeni upozoravaju da je riječ o Savudrijskoj vali. Način na koji je hrvatska vlast na to prisizanje dosad reagirala uistinu se čini neprimjerenim i jadnim. Drskost Slovenaca s razlogom u Hrvata izaziva provale adrenalina. Pogotovo kad neki slovenski mediji još bezobrazno istarske ribare nazivaju militantnim i uspoređuju ih s Miloševićevim mitingašima.

U sporu oko morske granice pravda je na hrvatskoj strani, ali hrvatska stvar ne stoji najbolje. Zahvaljujući ponajviše hrvatskoj vlasti. Slovenci se zalijeću u hrvatsko more i tvrdeći da je to njihovo mašu sporazumom što ga je Račan brzopleto parafirao. Taj odbačeni dokument bitno otežava hrvatsku situaciju. Drugo, Slovenci u međunarodnoj zajednici snažno lobiraju za svoje interese. Mlitava Piculina diplomacija taj posao nije odradila.

I što sada, izvesti zaista topovnjače u sjeverno hrvatsko more i instalirati Đapića na čelo obrane? Egzerciranje hrvatske mornarice moglo bi ostaviti dojam, ali srljanjem u sukob ništa se ne bi dobilo. Od rata bi svakako i ovoga puta profitirali samo ekstremisti, a rezultat bi moglo biti i rješenje koje se u slovenskoj javnosti već spominje – da se UN-ovi plavci postave kao tampon usred srdela i skuša.

Za smirivanje spirale napetosti, da se emocije zamijene razumom, jučer je pledirao i istarski HDZ, koji traži da političari rješavanje problema morskog razgraničenja sa Slovenijom prepuste stručnjacima. Župan Jakovčić zagovara međunarodnu arbitražu i traženje saveznika među onim Slovencima koji su za očuvanje mira i stabilnosti. Da razumnih ima i s one strane Sutle svjedoči i karikatura u slovenskom Dnevniku, koja pitanjem: »Jesu li nam i za najnovija poskupljenja krivi Hrvati?«, sugerira da je serija ribarskih incidenata povezana s predstojećim slovenskim predsjedničkim izborima. I u »deželi«, naime, znaju da nema bolje izborne kampanje od one koja naciju zove na okup, plašeći je podlim namjerama mrskih zavojevača i neprijatelja. Nema li drugih, mogu poslužiti i izmišljeni! Ratni peting u Savudrijskoj vali nije toliko radi odluke o tome tko će kontrolirati koliko mora, više je u funkciji odluke o tome tko će vladati Slovenijom.