Jedino olujno nevrijeme može smiriti najnoviju oluju u odnosima službenog Zagreba i Ljubljane. Poplave i pijavice koje ovih dana haraju jadranskom obalom prisilile su slovenske ribarice i hrvatske policijske brodove da ostanu privezani u lukama, dajući time priliku da na scenu stupe političari i isprave ono što su sami zakuhali. Ili će Anto Đapić na Piranski zaljev (ili hrvatski rečeno, Savudrijsku valu) poslati ratne brodove.

Premijer Ivica Račan samo se jednom u dvije i pol godine mandata upustio u osobno rješavanje spornih pograničnih pitanja s hrvatskim susjedima. Nažalost, parafiranjem sporazuma o granici sa Slovenijom nije riješio ništa, samo je sukobe u Piranskom zaljevu doveo do usijanja, a odnose dviju zemalja spustio do točke smrzavanja. Svakoga dana sukob oko Piranskog zaljeva, obilježen neugodnim susretima slovenskih ribarica i hrvatske policije u hrvatskim teritorijalnim vodama, poprima sve veće razmjere. Bune se hrvatski ribari, uporna je slovenska javnost, ekstremisti s obje strane bruse retoriku, a najgore od svega - hrvatska diplomacija opet je u defenzivi. Baš kao i prilikom nedavnog incidenta na Šarengradskoj adi, tako i ovom prilikom hrvatska Vlada ne zna postaviti granice, služi se traljavom argumentacijom i uporno kaska za potezima Slovenije čija službena i medijska retorika idu ruku pod ruku.

Pritom su i hrvatska, kao i slovenska javnost, izgubile kompas. Slovenci uporno navijaju za proširenje izlaza svoje zemlje u međunarodne vode, ne shvaćajući želju Hrvatske da zadrži granicu s Italijom. Hrvatska javnost, s druge strane, iziritirana je svakodnevnim vijestima o prelascima slovenskih ribara na hrvatsku stranu, čime se stanjuju granice njezina strpljenja.

Jedna stvar pritom nije sporna. Iako je premijer Račan parafirao ugovor o granici sa Slovenijom, on ne može biti proveden dok ga ne ratificira hrvatski parlament. Tu prestaje zaplet i počinje rasplet ove najjače do sad pogranične krize između dviju zemalja. Bez obzira na to što je Račan stavljanjem potpisa na ugovor o granici omogućio slovenskim ribarima da izlovljavaju u hrvatskim teritorijalnim vodama, obavezni da pritom postupaju po hrvatskim zakonima, on ne može stupiti na snagu sve dok se ne potvrdi u Saboru. I zbog toga Slovenci nemaju pravo pozivati se na nevažeći komad papira koji je završio u ladici premijera Račana.

Ljubljana je, međutim, zauzela oštriji stav prema Zagrebu u pregovorima o svim spornim pitanjima. Zahlađeni su i inače srdačni odnosi između predsjednika Milana Kučana i Stjepana Mesića. No, u ovim diplomatskim trzavicama Hrvatska u ruci ipak drži snažan adut. Bez rješavanja svih spornih pitanja sa susjednima zemljama nema ulaska u Europsku uniju. Tu obavezu trebat će ispuniti obje zemlje, s time da će Slovenija biti prva na redu. Koliko se god dičila statusom najnaprednije tranzicijske zemlje na pragu ulaska u EU, toliko joj nogu u tom napredovanju mogu zapeti neriješeni odnosi s Hrvatskom. Od Ljubljanske banke, preko nuklearke do Piranskog zaljeva.

Hrvatska diplomacija trebat će, pak, skinuti sa sebe stigmu kolebljivosti i konačno začepiti granične rupe kroz koje politička vjerodostojnost curi na sve strane. U Kostajnici je malo nedostajalo da se izvuče teško oružje, na Dunavu je oružje izvučeno, pa čak i oprobano na hrvatskim čamcima, sada je na redu Piranski zaljev. Hoće li tamo granicu određivati ratna mornarica ili hrvatska diplomacija kojoj je vrijeme da već jednom odredi što zapravo želi? I još važnije, kako to provesti.