Vjesnik: 16. 08. 2002.

Suza zamućena parafom

Je li neobična podudarnost gotovo istodobnog osporavanja hrvatske granice na Dunavu, na Uni, kod Prevlake i u Savudrijskoj uvali? Je li riječ o srpsko-crnogorsko-srpsko-bosansko-slovenskoj uroti protiv Hrvatske? Teško. Oni jednostavno koriste gužvu. Dok se Hrvatska bavi sobom, susjedi se bave njome

ZORAN VODOPIJA

Kad ćemo, dakle, konačno pokazati tim Slovencima da ne smiju loviti ribu u našem dijelu Savudrijske uvale (koju su i naši ribari donedavno službeno zvali Piranski zaljev)? No, je li naš najveći problem u odnosima s Ljubljanom baš granica?

Znam, reći ćete da nas Slovenci godinama vuku za nos, malo s Ljubljanskom bankom, malo s Krškim, malo s granicama. To je točno.

Znam, reći ćete da je u Zaljevu naša pozicija čista ko suza: granica ide sredinom Zaljeva dok se ne dogovorimo drukčije. Istina, ta je suza malo zamućena Račanovim parafom na ugovor s Drnovšekom, prema kojem bi Hrvatska odstupila od sredine i prepustila Slovencima dvije trećine Savudrijske uvale. Ali glavni problem nije u Zaljevu. Glavni je problem što od točke ulaska u uvalu granica prema otvorenom moru ne ide okomito kao što se to u svijetu uvijek radi (znači pod 90 stupnjeva) nego strelovito skreće u hrvatske teritorijalne vode pod tupim kutom od oko 150 stupnjeva (90+60), otkidajući velik dio hrvatskog prostora i poklanjajući ga Slovencima.

Taj je nepotpisani ugovor, dakle, nelogičan, bedast i neprihvatljiv i svaka bi se međunarodna arbitraža čudila kad bi ga dobila kao hrvatski stav. Prema tome, bedasto je i od Slovenaca da s njim računaju kad u Hrvatskoj nikad neće biti prihvaćen.

Znam, reći ćete da je neobična ta podudarnost, gotovo istodobno osporavanje hrvatske granice na Dunavu, na Uni, kod Prevlake i u Savudrijskoj uvali. Je li, dakle, riječ o srpsko-crnogorsko-srpsko-bosansko-slovenskoj uroti protiv Hrvatske?

Ne znam, ali čisto sumnjam. Sigurno je da oni međusobno kibiciraju pozicije na granicama da bi ustanovili koliko se Hrvatsku može stiskati. Ali da su se baš dogovarali, ne vjerujem. Nije im to uspijevalo ni potkraj Jugoslavije da bi sada. Oni jednostavno koriste gužvu. A gužva je nastala zbog oslabljenog položaja Hrvatske i njene nemoći da artikulira jasnu, čvrstu, smislenu i ciljanu politiku prema susjedima.

Dok se Hrvatska bavi sobom, susjedi se bave njome.

Dok se Hrvatska na riječima bavi Europom a u praksi kasni s reformom pravosuđa i MORH-a, zakonom o manjinama..., Europa se ne bavi njome.

Dok se Hrvatska zabavlja jadranskim susretima na kojima slovenske koćarice i policajci nastupaju protiv hrvatskog policijskog glisera – Slovenija radi po svome.

Neće Slovenija pobijediti zato što bi nešto još neulovljenih riba moglo otići na preradu u Izolu, a ne u Rovinj. Ona bi mogla »pobijediti« ako u Hrvatskoj ekonomija konačno ne postane sastavni dio politike. I to ne tako da se politika bavi ekonomijom, kao u slučaju ACI-ja, nego tako da ekonomija prisili državnu upravu na izvoznu politiku.

Slovenija ima Mercator koji ima 19 trgovačkih centara, od toga tri u Hrvatskoj (Zagreb, Split, Pula), jedan u Sarajevu i gradi jedan u Beogradu. U drugoj polovici 2003. planira graditi drugi u Zagrebu s najvećim hipermarketom, 16 kinodvorana, bazenima itd. U gradnju splitskog uložio je 40 milijuna eura i zaposlio 350 ljudi. Mercator je 30 posto državni i 70 posto privatni.

Hrvatska ima Konzum koji je 100 posto privatni i tek počinje preuzimati veći dio hrvatskog tržišta.

Slovenska diplomacija, kaže predsjednik Uprave tvornice akumulatora Munja Ivan Miloloža, organizira grupni posjet slovenskih direktora Rusiji na pregovore o poslovima. On pak u Rusiju putuje sam i susreće sve manje hrvatskih direktora.

Slovenija godinama nije imala diplomatske odnose s Beogradom, ali je tamo na veliko izvozila.

Hrvatska godinama ima diplomatske odnose s Beogradom, ali se još bavi granicama.

Slovenija godinama izvozi preko trećih zemalja u Irak, Iran i slične zemlje koje SAD smatra dijelom terorističke koalicije.

Hrvatska je na prvi američki mig odustala od isporuke patrolnih brodova Iranu pa su posao, navodno, preuzeli Francuzi. »Greben« u Veloj Luci mora otpustiti stotinjak ljudi i gubi posao koji ga je mogao hraniti dvije-tri godine.

Dok se Hrvatska bavi sobom i graničnim incidentima koji su u određenoj mjeri znak da nema osmišljenu i koordiniranu politiku prema susjedima – drugi izvoze.

Pitam se, pitam što zapravo možemo očekivati od ministara ako su Crkvenac ili Božo Kovačević njihovi prototipovi. Crkvenac kaže da bi nam strane investicije mogle ugroziti okoliš a ionako nemamo dovoljno radne snage! Kovačević izjavljuje da ekološki incident u Putu u zagrebačkom Jakuševcu nije bio tolikih razmjera da bi on morao dati ostavku. Ako je sljedeća rečenica ministra Kovačevića paradigma ponašanja hrvatskih ministara, onda ne vjerujem da bi ovoj zemlji uskoro moglo biti bolje.

»O ostavci se može govoriti u slučajevima kada bi o odlukama ministra izravno ovisilo hoće li se nešto dogoditi, uz pretpostavku da su ministri prethodno obaviješteni što se događa.«

Hoće li u Hrvatskoj ikad neki ministar prometa dati ostavku jer su se sudarili vlakovi, ili ministar obrane jer mu je skladište municije odletjelo u zrak?