Vjesnik: 20. 08. 2002.
Hrvatska će na vlastitoj koži osjetiti moć vojno-industrijskih lobija
Najmoćnije američke tvrtke žele i preko Atlantika kontrolirati tržište naoružanja, pri čemu im je američka vlada ne samo štit i mač nego i mrkva i batina
FRAN VIŠNAR
Uz hitne kadrovske reforme, ministrica obrane Željka Antunović morat će se baviti i drugim jednako teškim problemom: tehničkom modernizacijom hrvatskih oružanih snaga i zamjenom teškog naoružanja. Naime, mora se voditi računa da oružje koje je nužno ne bude preskupo (obrambeni proračun bitno je stanjen) i da je kompatibilno standardiziranoj opremi kakvu posjeduje NATO.
O nekoj većoj domaćoj vojnoj proizvodnji u sadašnjoj financijskoj krizi ne može biti govora, a ako se to želi ostvariti i u ograničenim razmjerima potrebno je naći pouzdanog i motiviranog stranog partnera. Tehnološki razvijeni Izrael je definitivno otpao (bio je glavni favorit u zajedničkim vrlo ambicioznim hrvatsko-izraelskim vojnim projektima krajem devedesetih).
Izuzev proizvodnje manjeg broja tenkova i ratnih brodova, hrvatska vojna industrija neće uhvatiti tempo kakav je imala ranije. To znači da će se većina teškog naoružanja ipak morati kupiti vani, pri čemu nije svejedno nabavlja li se rabljeni materijal ili potpuno novi. Sadašnja oružja ruskog i jugoslavenskog podrijetla mogu se održavati i krpati najviše još pet-šest godina.
Hrvatska će u biranju svakog komada i tipa oružja na vlastitoj koži osjetiti moć vojno-industrijskih lobija zapadnih zemalja. Oglasi li da treba, na primjer, 12 ili 24 moderna lovca bit će odmah zasuta ponudama avionskih proizvođača iz desetak zemalja, uključujući i velike međunarodne korporacije. S Istoka i iz Azije najbolji ponuđači su Rusija i Kina, a u Europi Francuska, Velika Britanija, Njemačka, Italija i Švedska. No, najmoćnije su ipak američke tvrtke koje žele i preko Atlantika kontrolirati tržište naoružanja pri čemu im je američka vlada ne samo štit i mač nego i mrkva i batina.
Odluči li se Hrvatska, primjerice, za neku od naprednijih varijanti francuskog višenamjenskog lovca tipa Mirage s kojim bi zamijenila već skoro muzejske avione Mig-21, od Amerikanaca se može očekivati da će odmah dati protuponudu. Taj naizgled krupan mamac visi, međutim, na vrlo klimavoj udici: umjesto novih, tek proizvedenih Miragea, Amerikanci ulaze u trku s, primjerice, već isluženim F-16 na kojima više ne lete čak ni pričuvni piloti američke Nacionalne garde.
Netko će reći zašto umjesto ranih varijanti F-16 Hrvatska ne da prednost švedskom univerzalnom borbenom avionu JAS-39 Gripen koji tvrtka SAAB proizvodi u lovačkoj, lovačko-bombarderskoj i izviđačkoj varijanti. Riječ je o vrlo dobrom lovcu, ali i potencijalnom izvoru daljnjih nevolja za Hrvatsku. Naime, čim bi se počeli ozbiljni razgovori sa SAAB-om o kupnji na primjer jedne eskadrile od devet ili 12 aparata, uz obvezatno školovanje pilota, Amerikanci bi ponovno reagirali i rekli: »Tako nešto ne
možete kupiti bez naše dozvole. JAS-39 Gripen ima u sebi dijelove američkog podrijetla i nosi američke rakete zrak-zrak«.Bilo bi najbolje da Hrvatska, kao potencijalni kandidat za ulaz u EU, već sad da polog za Eurofighter. Riječ je o europskom borbenom avionu koji će na kontinentu i u NATO-u biti aktualan daljnjih 30 godina. To je, međutim, prilično nerealno s obzirom na to da je Eurofighter vrlo skupa igračka.
Pa što onda Hrvatska uopće može napraviti? Uzeti američke polovne supersonike (ni oni nisu jeftini), pa doživjeti da nam iz Washingtona stalno poručuju: »F-16 stiže kad budete dobri, bolje surađujete sa starim Sudom za ratne zločine u Haagu, ne podržavajte novi Međunarodni kazneni sud u Haagu i bez zadrške se uključite u rat protiv terorizma koji pr
edvodi SAD!«Spomenuto nije dugoročno rješenje. Realne su dvije opcije. Prva navodi na pomisao da je logičan izbor oslanjanje na nekog iz Europe tko nas neće ucjenjivati ili pritiskati kad je u pitanju obrana. Bacimo li pogled preko granice, evo slovenskog primjera. Slovenija se povezala s Njemačkom i u tišini još prošle godine nabavila samohodni njemačko-francuski raketni sustav trupne protuzračne obrane velikih mogućnosti Roland II. Ta sprava može otkriti i srušiti sve što leti do šest kilometara.
Slovenci nisu Roland II razmjestili duž Sutle nego su se uputili na Kretu. Tamo su prvo mjesecima uvježbavali posade na raketnom poligonu koji su Grci iznajmili Bundeswehru uz »masnu« naknadu. Potom su zajedno s Nijemcima obavili nekoliko testiranja, te nedavno i prvo bojno gađanje. I gle čuda - slovenski raketaši (a u nas šira javnost misli da Slovenija nema ni praćku) uspješnije su uništavali leteće ciljeve od njemačkih kolega i - postigli nešto još važnije: slovenske oružane snage su i u praksi uistinu na zadnjim kilometrima puta u NATO jer im u leđa snažno puše i Njemačka.
Druga opcija koju Hrvatska ima na izboru je - ne učiniti ništa radikalno na tehnološkom planu i čekati, kao što je to bila praksa MORH-a u zadnjih nekoliko godina.