Novi list: 23. 08. 2002.

Provokacijom na provokaciju

Piše: Jelena Lovrić

Joško Joras, Slovenac koji živi u Hrvatskoj, odveden je preksinoć, s lisicama na rukama, u pulski zatvor. Tamo će ostati mjesec dana. Toliko mu je zapalo zbog ignoriranja dosadašnjih, sedam, prekršajnih postupaka koji su se protiv njega vodili i svih dosad izrečenih novčanih kazni. Njegov se krimen svodi na to da »ne priznaje suverenitet Hrvatske«. Čini se ipak da je zatvaranje Jorasa više motivirano političkim nego pravnim razlozima.

Govori o tome, prvo, vrijeme hapšenja. Joras očito ima problema s orijentacijom. Godinama već on uporno tvrdi da je njegova kuća, u mjestu Mlini, uz granični prijelaz Plovanija, zapravo u Sloveniji. Naglašava to na svaki način, ističe slovensku zastavu, ne priznaje hrvatsku vlast. Istarska ga javnost smatra provokatorom. Policija i pravosuđe natežu se s njim već godinama. Trenutak izabran za Jorasovo hapšenje neminovno ga smješta u kontekst hrvatsko-slovenskih napetosti oko razgraničenja u Piranskom zaljevu. Zatvaranju je neposredno prethodilo incidentno skidanje slovenskih simbola s njegova imanja.

Drugo, Jorasovo je smještanje iza rešetaka politički obojeno jer istodobno protiv petorice Hrvata, koji su upali u njegovu kuću i umjesto slovenske izvjesili mu hrvatsku zastavu, nije podnesena ni prekršajna prijava. Dapače, od nekih su stranaka već dobili i javne zahvalnice. »Bravo dečki« – poručuju im tako oglasom u novinama, pozdravljajući njihovu akciju na »zaštiti hrvatskog ponosa i nacionalnih interesa«. Istodobno, Radio Pula bez ikakve zadrške pušta u program prijedloge da se Jorasa protjera a kuća mu se sruši. Zgušnjava se atmosfera hajke, neprimjerena razini njegovih provokacija. Nesankcioniranjem petorke koja se odlučila uzeti pravdu u svoje ruke, država zapravo poručuje da joj to konvergira. Kao da želi potaći one koji će granične sporove rješavati lokalnim šaketanjem.

Treće, Jorasovo hapšenje te definitivno skidanje slovenske zastave s njegove kuće, po cijenu – kako je odredio sudac – »svladavanja svakog aktivnog i pasivnog otpora«, dirigirano je politikom jer je istodobno Hrvatska još uvijek okićena ustaškim znakovljem, jer stoje spomenici zločincu Francetiću i nitko ih se ne usudi ukloniti. Dok se zatvara Slovenac zato jer je demonstrirao preglasno puštajući slovensku himnu, nekažnjeno trešte »Jure i Boban«. Ljudi optuženi za ratne zločine puštaju se da pobjegnu ili se proglašavaju počasnim građanima. Kriminalci i banditi iz Tuđmanova miljea praktično su pomilovani.

Četvrto, Jorasovo je stavljanje u haps u funkciji politike jer istodobno dok se zatvara čovjek koji verbalno ne priznaje hrvatski suverenitet, ništa se ne čini protiv onih koji to čine djelom, incidentno upadajući u hrvatski dio Jadrana. Hrvatska politika i policija stalno tvrde da će početi privoditi slovenske ribare koji pređu na hrvatsku stranu Piranskog zaljeva. Ali to ne čine. Umjesto toga, sada se kažnjava i uhićuje jedan marginalac, da na njemu pravna država trenira strogoću a hrvatska vlast demonstrira svoj odlučan i čvrst gard.

Zatvaranje Jorasa drastičan je izraz političke upregnutosti hrvatskog pravosuđa. Politički je redikul hapšenjem pretvoren u žrtvu i mučenika. Komentirajući Jorasovo utamničenje, slovenski predsjednik Milan Kučan kaže da takvi incidenti nikome ne koriste te će »zbog onoga što čini svatko polagati račune, i svojoj i međunarodnoj javnosti«.