Nakon što je SDP preuzeo vlast, iz dana u dan pokazuje se da je lako mijenjati formu, ali mnogo teže sadržaj političkog djelovanja. Zacijelo je u pravu Zdravko Tomac kad ovih dana govori da je za dio njihova članstva socijaldemokracija bila tek "nužno zlo" u političkom preživljavanju, odnosno da se oni žele vratiti programima i praksi koju je desetljećima zacrtavala "majka" Partija. SDP-ovi bi dogmati, primjera radi, željeli da koalicijski partneri, koje također shvaćaju kao slučajne političke suputnike, bespogovorno slijede njihove ideje i da imaju kadrovsku kontrolu nad svim državnim resorima i važnijim institucijama, tvrtkama i medijima. Samo bi im takvo "držanje uzdi" od strane "istinskih ljevičara" bilo garancija da će Hrvatsku jednog lijepog dana dovesti u blagostanje. Kako je takva raspodjela fotelja u demokratskom sustavu praktički nemoguća, koalicijsko im šarenilo ideja i interesa pomaže da lakše opravdavaju vlastite neuspjehe.

Tvrda ljevica, u kojoj je obično najglasniji Tomčev oponent Ivan Ninić, ne može shvatiti da SDP bez koaliranja s centrističkim strankama, uglavnom liberalnih i narodnjačkih svjetonazora, uopće ne bi bio ni u poziciji da osvoji vlast, a to ima svoju cijenu. Ako se SDP-u dogodi da izgubi te partnere, što se u slučaju HSLS-a, neovisno o motivima, već i počelo događati, brzi je odlazak iz Banskih dvora neizbježan. A ponovni odlazak u neudobne oporbene klupe baš im i nije tako primamljiv.

Najveća je, međutim, tragedija tih prisilnih socijaldemokrata što je njihova stranka zapravo već "izdala" i "prodala" radništvo i seljaštvo, u koje se SKH toliko zaklinjao, s obzirom na to da kabinet njihova lidera i premijera mora provoditi radikalne reformske rezove. No, kako se Račanu, pragmatičaru lišenom vlastitog ideološkog diskursa, nije uputno zamjeriti, lakša je meta "domobran" Tomac, kojem se zamjera što je klasnu borbu zamijenio onom nacionalnom.