Novi list: 10. 09. 2002.

Ramljakov odlazak za dolazak

Piše: Jelena Lovrić

Neopoziva ostavka dr. Milana Ramljaka na funkciju hrvatskog ambasadora u Berlinu razlikuje se od dosadašnjih nekoliko slučajeva dramatičnih razlaza uglednih diplomata s Piculinim ministarstvom. Ramljakovo je povlačenje moguće gledati i u kontekstu nadolazećih izbora, možda kao distanciranje od politike i ekipe koja evidentno tone.

Veleposlanik je duboko nezadovoljan stanjem u Ministarstvu vanjskih poslova i ministrovim odnosom prema diplomatskom osoblju. Do dogovora, kaže, nitko ne drži, ambasadori svoje inicijative siju u vjetar, nikakva utjecaja nemaju ni na izbor svojih najbližih suradnika. Kao i mnogi drugi veleposlanici, Ramljak s ogorčenjem spominje da ministar ne nalazi vremena ni potrebe da s njim razgovara, pa o bitnim promjenama u hrvatskoj vanjskoj politici uopće nije informiran. Sve što je adresirao prema ministru Piculi, nije nikakva novost. Gotovo je općepoznato da u ino-ministarstvu vlada nered, košmar i rasulo. Ramljaku je, izgleda, pukao film, prelila se čaša.

Međutim, ambasador razloge za povlačenje pronalazi i u stavovima predsjednika Mesića. Pouzdani izvori, koji su njegovo pismo imali priliku pročitati, tvrde da se Ramljak okomio na Mesićevo izlaganje, održano ljetos u Zakladi Konrad Adenauer, gdje je hrvatski predsjednik govorio o pravnoj državi kao uvjetu demokracije. Ambasadoru je zasmetao stav da međunarodna zajednica mora i pritiskom inzistirati na razvoju demokracije u tranzicijskim zemljama. S negodovanjem je apostrofirao i Mesićevu tvrdnju da Hrvatska u proteklom desetljeću nije bila istinski ni pluralistička ni pravna država jer je »o svemu odlučivala volja jedne stranke i njenog vođe«, »zakoni su se primjenjivali selektivno«, a ljudska su prava vrijedila »uglavnom za pripadnike većinskog naroda«. Ramljak se od tih tvrdnji ograđuje i tvrdi da ih ne bi mogao zastupati. Zaboravio je samo da o tome, kao i o svojoj ostavci, izvijesti i predsjednika Republike.

Moguće je ambasador Mesićevu sugestiju da tranzicijske zemlje »valja ponekad i prisiljavati da nauče demokratski misliti« krivo razumio. Također se može razumjeti da je Ramljak, više puta imenovan za potpredsjednika HDZ-ove vlade, u maloj nelagodi kad se govori o nedemokratskoj naravi bivšeg režima. Ali kao jedan od rijetkih, u moru klimoglavaca, koji se Tuđmanu znao i otvoreno suprotstaviti, Ramljak bi barem potiho morao priznati ispravnost citiranih ocjena. Kao pravni stručnjak nije mogao ne vidjeti da Hrvatska nije bila pravna država. Danas je dovoljno pratiti suđenje gospićkoj skupini pa da to bude kristalno jasno. Također, kao iskusnom diplomatu sigurno mu je poznato da Mesićeve, za domaću javnost često bolne tvrdnje, Hrvatskoj jačaju ugled i otvaraju vrata u međunarodnoj zajednici.

Sve to, naravno, dr. Ramljak jako dobro vidi, zna i shvaća. Stoga je njegovo distanciranje od aktualne vladajuće ekipe, i njene politike, možda najtočnije smjestiti u kontekst nadolazećih izbora. Dražen Budiša otvorio je sezonu bježanja s broda koji rapidno tone. Mnogi će otići, da bi se s novom vlašću mogli vratiti. Ambasador u tom nizu sigurno neće biti posljednji. U zamišljenoj koaliciji desnog centra, HDZ, HSLS, DC, koja sebe već vidi kao pobjednike narednih izbora, na njega jako računaju. Ramljakova ograda od kritike Tuđmanova režima može se smatrati ulaznicom za tu kombinaciju.