Bruxelles je ponovo Hrvatskoj lupio opomenu zbog zakona o nacionalnim manjinama. Njegovo donošenje stoji kao obaveza već nekoliko godina, još od prijema Hrvatske u Vijeće Europe. Packa dolazi baš u pravo vrijeme. Jer nacija je ovih dana ponovo manifestirala svoju netrpeljivost prema manjinama. Čak je početak školske godine iskoristila da mladima o tome dade odvratnu lekciju.

Kraj Čakovca mali su Romi istjerani iz škole i prije nego su u nju stupili. Hrvati su zaključali zgradu jer odbijaju da njihova djeca sjede u istim razredima i klupama s četom garavih glavica. Tvrde da ovi ne znaju hrvatski, nemaju radne i higijenske navike. Može biti. Ali mališani sami tome nisu krivi. Roditelji zabrinuti za napredak vlastite djece nisu se sjetili poduzeti nešto da i sa svoje strane pomognu klincima koji ne rastu u sretnim prilikama. Njihovo je jedino rješenje segregacija Roma, vječni progon u neravnopravnu poziciju. Svoj naum utjeruju s toliko vike i zapjenjenih strasti, kao da su veterani Ku-Klux-Klana.

Jednako je tragična situacija s malom Elom, HIV pozitivnom djevojčicom koja je krenula u prvi razred u Kaštelima. Dočekao ju je kor bijesnih roditelja, koji obilježenoj klinki nisu dozvolili da sjedne u razred s njihovom, navodno, zdravom djecom. Opiru se čak i tome da pohađa nastavu u izolaciji školske knjižnice, sama, bez drugarica. Ni jedno im rješenje nije prihvatljivo, oni bi najradije da Ele nema. Ta su raspoloženja demonstrirali i pred svojom djecom, grubo napuštajući prigodni program na početku školske godine. Lijepim su ih primjerom poučili.

Obnevidjeli u strahu od zaraze, ali i zaslijepljeni nekom iracionalnom mržnjom prema svemu što je drugačije, bijesni se roditelji nisu upitali jesu li sigurni u zdravlje, svoje i svoje djece. Nisu se to pitali ni Zagrepčani koji ih nisu htjeli u svome susjedstvu. Što bi bilo kad bi se svi oni morali testirati na HIV i na neke druge boleštine i ovisnosti? Kakva bi se neugodna iznenađenja mogla dogoditi? Za malu Elu se zna da su joj roditelji umrli od opake bolesti, ali koliki još nose zarazu, tu ili neku drugu, a da za nju, zasad, ne znaju? Najžučniji su uvijek lažni moralisti.

Hrvatska je okrutna sredina. Vučja su vremena pa se ljudi tako i ponašaju. Nitko ih ne potiče na međusobno razumijevanje i solidarnost, tolerantnost i pomaganje. Takvu vrstu insuficijencije ne može rješavati samo država, iako bi i njene institucije mogle učiniti mnogo više. Što rade i zašto šute stranke koje se inače, programski, pozivaju na liberalna načela i civilizacijske vrijednosti? Gdje su nevladine organizacije, civilno društvo? Ponajviše, gdje je Crkva, koja inače za sebe svojata ulogu moralnog putokaza? Je li župnik u Kaštelima s oltara pozvao vjernike da se prema Eli ponašaju kršćanski, što svećenici u Međimurju čine da Romi budu prihvaćeni kao jednakovrijedni građani? Nema bolje teme za prakticiranje Evanđelja.