Slobodna Dalmacija: 12. 09. 2002.

NAJAVLJENO PUŠTANJE IZ PRITVORA DVOJICE PRVOOPTUŽENIH IZ GOSPIĆKE SKUPINE REZULTAT JE ODVJETNIČKE TAKTIKE

Otegni suđenje radi slobode

Puštanje Tihomira Oreškovića i Ivice Rožića zakonska je posljedica činjenice da u roku od dvije godine, koliko su proveli u pritvoru, nije donesena presuda

RIJEKA — Za srijedu navečer najavljeni izlazak iz pritvora drugooptuženoga iz gospićke skupine Ivice Rožića te u četvrtak prvooptuženoga Tihomira Oreškovića zakonska su posljedica činjenice da u roku od dvije godine, koliko su obojica provela u pritvoru, nije donesena presuda. Premda u hrvatskom pravosuđu to i nije neka naročita novost, riječki slučaj ne spada u obrazac po kojemu se zbog hinjene ili stvarne nesposobnosti sudaca probijaju svi razumni rokovi okončanja postupka, već upravo obrnuto. Naime, Oreškovićeva obrana iskoristila je sva raspoloživa sredstva otezanja početka suđenja, a sve u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku.

Početak procesa pripisuje se spoznajama do kojih su pravosudni organi došli tijekom istrage o ubojstvu Milana Levara u kolovozu 2000. godine. Govoreći o mogućim uzrocima i motivima, svjedoci su se vraćali u događaje s početka Domovinskog rata, pa se prikupilo dovoljno materijala za pokretanje nove istrage, ovaj put za ratni zločin. Počela je u rujnu 2000. godine pritvaranjem Oreškovića i Rožića te još nekih kasnije oslobođenih osoba, popis osumnjičenih se mijenjao, da bi se konačno sveo na (osim njih dvojice) Stjepana Grandića i Milana Čanića, pritvorene u prosincu, te Mirka Norca, koji je nakon raspisivanja tjeralice priveden u veljači 2001. godine. Istražni je postupak vodila sutkinja Sajonara Čulina i dovršen je u roku manjem od šest mjeseci, a optužnica je podignuta 5. ožujka 2001. godine. Ni sutkinja Ika Šarić, kojoj je predmet dodijeljen, nije otezala s početkom glavne rasprave, pa je prvo ročište bilo najavljeno za 25. lipnja 2001. godine. Da se tada zaista i počelo s izvođenjem dokaznog postupka, i da se odvijao tempom kakvim se odvija u posljednjih nekoliko mjeseci, gotovo je sigurno da bi do ovih dana presuda bila donesena. Međutim, obrana prvooptuženog Oreškovića iskoristila je mogućnosti, i to ne sve, koje pruža Zakon za odgađanje početka rasprave, pa su najprije tražena izuzeća predsjednika Županijskog suda, sutkinje, otkazivana je punomoć odvjetnicima, birani su novi, predlagano održavanje postupka na gospićkom Županijskom sudu, a Orešković je imao i zdravstvenih problema, opravdanih cijelim nizom dijagnoza, boravio je i u zagrebačkoj Bolnici za osobe lišene slobode, da bi konačno, premda zakonske mogućnosti još nisu ni izdaleka bile do kraja iscrpljene, dijelom i pod pritiskom javnosti, suđenje ipak počelo u kontinuitetu 28. siječnja 2002. godine. Do danas je saslušano više od stotinu svjedoka, pregledane su gomile dokumenata, tonskih i video zapisa, predmeta pronađenih kod žrtava te ostalog dokaznog materijala.

Dokaza za to da su petorica organizirala i sudjelovala u likvidaciji skupine civila na Pazarištima, Lipovoj glavici i na Velebitu ne nedostaje, premda je dio važnih svjedoka iz temelja mijenjao svoj iskaz iz istrage, opravdavajući se lošim pamćenjem prešućivao ponešto od prije izrečenoga te se na razne načine nastojao iskopati iz nevolja koje bi i njima donijela potpuna priča o strahotama iz rujna i listopada 1991. godine u Gospiću i okolici. Povremeno se nameće zaključak da bi neki od njih bez mnogo suvišne priče mirno mogli odmah sjesti na optuženičku klupu, premda je opća ocjena poznavatelja stanja u Gospiću i riječkoj sudnici da je u javnost prodro tek manji dio istine.

Unatoč tome što se popis predloženih svjedoka polako iscrpljuje, teško je bilo što konačno reći o težini dokaza kojima raspolaže sud jer su iznenađenja uvijek moguća. Ipak, sasvim je izvjesno da oslobađajuće presude neće biti. Samo Milan Čanić za sada uživa blagonaklonost gotovo svih svjedoka, što, dakako, nije konačno. Na Oreškovićev, Rožićev i Norčev račun izrečene su vrlo teške optužbe, s tim da se za sada stječe dojam da je Grandić ipak u nešto povoljnijem položaju od njih. Doduše, i optužnica sastavljena od tri točke samo Oreškovića i Norca spominje kao odgovorne za sva tri djela, Čanića za dva, a Rožića i Grandića za po jedno.

Ivančica CELEVSKA

ROŽIĆEV (NE)IZLAZAK IZ PRITVORA

Ni u kasnim poslijepodnevnim satima jučer nije bilo potpuno sigurno hoće li drugooptuženi iz gospićke skupine Ivica Rožić izići iz pritvora. Premda, prema Zakonu o kaznenom postupku, nema nikakvih prepreka za njegov izlazak jer su navršene točno dvije godine od kada je pritvoren, ni njegov odvjetnik nije prije 19 sati znao sasvim pouzdano kakav će biti konačni ishod.

Naime, u međuvremenu je u Gospiću na Županijskom sudu pokrenut istražni postupak zbog kaznenog djela ubojstva ženske osobe izvršenog u rujnu 1998. godine, za što je osumnjičen Ivica Rožić. Zato je moguće da Rožić u 19 sati primi rješenje o puštanju iz pritvora, u kojemu se nalazi zbog optužbe za ratni zločin, a zatim istodobno dobije rješenje o zadržavanju zbog drugog slučaja.

Ako se to dogodi, vjerojatno će Rožić ostati u riječkom Okružnom zatvoru i tu će biti saslušan zbog drugog djela, a onda i zadržan jer bi njegovo preseljenje u gospićki zatvor bilo neekonomično s obzirom na to da se redovno mora pojavljivati na raspravama u Rijeci zbog ratnog zločina.