Vjesnik: 12. 09. 2002.

Zaboravljena ekonomija u čekaonici za EU

Gdje je tu Hrvatska? Preuspješna da bi bila u regiji, preslaba i preopterećena da bi je uvalili u pravu EU-čekaonicu. U toj čekaonici će je - kad se isprazni prvim valom proširenja - čekati zemlje koje su također preslabe da bi ih se pripustilo u Uniju, a opet prezanimljive ili dovoljno pametne da utrže svoje ustupke međunarodnoj zajednici

Tek nakon novog povijesnog summita proširenja u Kopenhagenu u prosincu ove godine, Europska unija će se detaljnije pozabaviti zemljama koje nisu u prvom krugu kandidata za EU.

Europarlamentarci su se potrudili načiniti nov naramak papirologije iz koje je očito da članice EU-a u čekaonici za čekaonicu na jugoistočnoj strani europskog ranžirnog kolosijeka ne zanima ništa što se zove gospodarstvo, ekonomski napredak i stvaranje funkcionirajućeg tržišta. Njima je pažnje vrijedan samo politički dio paketa s trolistom suradnje s Haaškim tribunalom, povratkom izbjeglica i borbom s kriminalom, korupcijom i zadnjih godinu dana - terorizmom. Parlamentarci u svojim zahtjevima imaju reviziju povijesnih udžbenika - ali im na pamet ne pada da upozore kako bi pomoć za samopomoć (najkraća i najbolja definicija sustava pomoći EU-a) dala bolje efekte kad bi pomagala ekonomsku tranziciju nego što će polučiti nastavi li EU financirati svoj po neefikasnosti katastrofalan projekt pomoći medijima.

Parlamentarci žele dijalog među ljudima i njihov recept za bolju komunikaciju je - obrazovanje, a ne svemoćan ekonomski polet koji će za svako loše susjedstvo učiniti čuda veća nego svi simpoziji o suživotu zajedno. Ekonomske veze zaraćenih balkanskih državica održavane su uredno i u vremenima najvećih krvoprolića, a kamoli neće sada kad ratovanja nema, SFOR-ovi se povlače, vize ukidaju i jedino koškanje koje je na vidiku može se dogoditi na nogometnoj utakmici. Ili u raspravi o granicama jer o njima diskutiraju usijane glave umjesto eksperata, i to iz prizemnijih razloga nego što je skrb o suverenitetu nad nekoliko kvadrata teritorija. Sklonost Europske unije da se bavi u prvom redu temama kriminala, podzemlja, zaštite granica, regionalne suradnje u borbi s kriminalom umjesto gospodarskom tranzicijom i razvojem, potvrda je teze da EU još ne zna što će sa svojom čekaonicom za čekaonicu.

Parlamentarci za Hrvatsku traže jedino hitno usvajanje zakona o zaštiti manjina jer će se, prema njima, zakonom »koji je jedan od elemenata istinske politike povratka izbjeglica« - što nitko ni ne dovodi u pitanje - riješiti taj kompleksan problem. A izbjeglice vraća ekonomski oporavak i životna perspektiva a ne samo dobro skrojeni zakoni.

Parlamentarci se, kao i ostale Unijine institucije, kunu u sveupotrebljivost programa CARDS, a on je u naravi ograničeniji negoli pandani aplicirani na zemlje srednje Europe, sadašnje kandidate za skori ulazak u Uniju. On će prije pomagati čvrstoj zaštiti granica - u kratkoročnom interesu EU - negoli gospodarskoj ekspanziji, što je dugoročni interes i zemalja iz regije i Unije. CARDS je jednostavno zamišljen samo kao potpora »civiliziranju« čekaonice za čekaonicu.

Ono pozitivno u ovom razdoblju čekanja da EU vidi kako se stvari razvijaju jest da su i parlamentarci, kao i sve analize Europske komisije i Ministarskog vijeća prije njih, naglasili da se svaka zemlja tretira prema vlastitim zaslugama i specifičnostima. Srbija i Crna Gora tek moraju stvoriti i harmonizirati zajedničko tržište, isto se tek očekuje od Bosne i Hercegovine. U regiji će se lakše disati kad se pojasni status »državolikih entiteta« - što je zanimljiv prilog europarlamentaraca vokabularu EU-a za regiju - Bosna i Hercegovina se treba odlučiti želi li biti država ili protektorat, Makedonija pak ovisi i »Jantarnoj lisici«, kao što Srbiji/Crnoj Gori manjka jedan paragraf (kako je kukao visoki izaslanik Javier Solana) do dogovora o budućem ustroju da bi mogla računati članstvo u Vijeću Europe, potom otvaranje studije o izvedivosti pregovora s EU-om.

Gdje je tu Hrvatska?

Preuspješna da bi bila u regiji, preslaba i preopterećena da bi je uvalili u pravu EU-čekaonicu. U toj čekaonici će je - kad se isprazni prvim valom proširenja - čekati zemlje koje su također preslabe da bi ih se pripustilo u Uniju, a opet preinteresantne ili dovoljno pametne da utrže svoje ustupke međunarodnoj zajednici (status kandidata zaradile su uslugama NATO-savezu - koje je učinila i Hrvatska ali ih nije znala, mogla ili smjela naplatiti, hvala putru na glavi bivšeg režima !).

Srećom, svi će biti pametniji do kraja godine. I, kad se među »državolike entitete« i »sprječavanje podzemlja« i »suradnju s Haagom« konačno uvali »funkcionirajuća tržišna ekonomija«, znat ćemo da smo na pravome putu ili da su nam ga konačno priznali. Deset tjedana čekanja do ovog koraka savršeno je beznačajno prema propuštenom integracijskom desetljeću...