Vjesnik: 14. 09. 2002.
Pravosuđe ušlo u pozadinu mračnih političkih igara
Zašto je 14 pripadnika 101. brigade HV-a počinilo zločin ubivši krajem 1991. godine 19 civila u osječkom prigradskom selu, zašto je 18 leševa bilo pet godina skriveno u vojnom skladištu Đure Dečaka i tko je zapovjedio njihovo preseljenje u ličko selo Rizvanušu 1997. godine?
ZAGREB, 13. rujna – Obavijesni razgovori u vezi s teškim zločinom u Paulinu Dvoru pokazuju da je zajednička akcija policije i Državnog odvjetništva stigla u fazu kriminalističke obrade. Stanovnike Vladislavaca i Hrastine tereti se za ubojstvo 19 stanovnika Paulina Dvora, sela u osječkom predgrađu, u noći na 12. prosinca 1991. godine.
Upornom istragom potvrđeni su navodi mračne priče iz ratnog razdoblja: akcija je izvedena uz najavu, ljudi su pobijeni, a umjesto ukopa njihova su tijela stavljena u plastične bačve i skrivena u vojnom skladištu Lug, koje se u to vrijeme nalazi pod zapovjedništvom đakovačkog zbornog područja i Đure Dečaka, koji se tom vojnom sektoru
nalazi na čelu.Prve je vijesti o zločinu imao stožer 101. brigade HV-a iz pisma neposrednog zapovjednika četrnaestorice počinitelja. On je u potpisanom izvješću zapovjedništvu jasno dao do znanja da je 14 pripadnika njegova voda počinilo zločin, da on o tome obavještava zapovjedništvo i da takvim ljudima ne želi biti ratnim vođom. Kad od stožera nije dobio nikakav odgovor, skinuo je braniteljsku uniformu.
Osim novinskih nagađanja, o Paulinu Dvoru i ubijenim stanovnicima ništa se nije znalo pet godina. Nedavno je pronađeno pismo spomenutog šefa zbornog područja Đakovo upućeno Miroslavu Tuđmanu, prvom čovjeku tajnih službi. U pismu Dečak pita Tuđmana što da radi s leševima u okolnostima u kojima su haaški istražitelji sve bliži mjestu njihove pohrane.
Dečakovo pismo odzvanja sadržajem u kojem se nazire da je Miroslav Tuđman znao za ubojstva otprije pet godina i za razloge zbog koji su tijela ubijenih završila u vojnom skladištu umjesto na groblju.
Uhićenjem neposrednih počinitelja napravljen je prvi korak ka otkrivanju istine o tom događaju. Jer, navodni bijes jednog od počinitelja, koji je tog dana 1991. godine doznao da mu je ubijen brat i da je riječ o pukoj ratnoj osveti, ne prolazi. Istraga je, naime, utvrdila da su ubijeni stanovnici Paulina Dvora tjedan
, dva prije ubojstva znali što im se sprema, ali je divljanje agresije u blizini omelo njihov eventualni bijeg i skrivanje od ubilačkih prijetnji.Spomenuta pisma »kaplara« koji vodi jedinicu, čijih je 14 članova obavilo egzekuciju, odnosno Dečakovo pismo Tuđmanu, govore o kaznenoj sumnji daleko široj od osvete jednog vojnika zbog bratova ubojstva.
Obavijesni razgovori u petak, nadalje, potvrđuju da je Državno odvjetništvo zaokružilo priču, s odgovorom na pitanje zašto sve nije izvedeno i ranije. Naime, trebalo je pronaći materijalne dokaze za razloge zbog kojih su tijela ubijenih, nakon pet godina u vojnom skladištu, 1997. preseljena u Liku, u selo Rizvanušu. Koja je logika tog morbidnog transporta?
Očito, Državno je odvjetništvo skupilo činjenice da je taj čin obavljen isključivo u političke svrhe. Čuvani u blizini Osijeka, ubijeni su u svakom trenutku mogli biti detonatorom političke eksplozije koja bi eliminirala oponente tadašnjem poretku u Zagrebu. Kad je s tom stranom napravljena pogodba, a nepoćudni
maknuti u stranu »dragovoljno«, mrtvim seljanima Paulina Dvora namijenjena je druga politička zadaća – eliminacija neposlušnog i sve ambicioznijeg Mirka Norca.On je krajem 1997. godine pokušavao u Gospiću uspostaviti mjesto otpora središnjoj vlasti. I tu je ambiciju trebalo zapriječiti leševima ubijenih makar i 500 kilometara dalje. Jer, haaški istražitelji su bili sve bliži i vojnom skladištu i Norcu. Njima tih 500 kilometara nije smetalo.
Vlado Rajić