Iako je na njima sudjelovao i pokoji glazbeni meštar, oba su subotnja festivala rezultirala nevjerojatnom količinom floskula, za urbanije uši neugodnom bukom te, na kraju, teško probavljivim kičerajom. Prvi - u Zagrebu - političkim, a drugi - u Splitu, na Prokurativama - glazbenim. Iako halabučno najavljivani, i na jednom i na drugom mitingu, izostalo je tzv. uglednika, koji bi političkom i glazbenom festivalu priskrbili epitet »značajan«. Iako su žanrovski različiti, i Split 2002., i osnivačka skupština još jedne, Bog-te-pitaj koje po redu stranke na hrvatskoj političkoj sceni, imaju nekoliko zajedničkih dodirnih točaka. I novoosnovani Hrvatski blok Ivića Pašalića i Split 2002. izvjesnog Nenada Vilovića opterećeni su sličnim kompleksima. Hrvatski blok HDZ-om, koji je brzopletom Iviću Pašaliću skliznuo kroz prste, razbivši poput mjehura od sapunice famu o talentiranom, prefriganom i svemoćnom Doktoru, a Split 2002. Melodijama hrvatskoga Jadrana. Pašalić Sanaderom, a Vilović Zdenkom Runjićem.

Teško je odrediti na kojem je od ta dva festivala, onom političkom ili onom glazbenom, bilo više falšnih, nedojmljivih, loše plagiranih nota. Pašalić je ponovio desetak izlizanih fraza iz HDZ-ove predizborne kampanje, a Violić, gurnuvši na scenu pjevače poput Deana Dvornika, čijem je onemoćalom glasu primjereniji otorinolaringolog nego pjesma, nevjerojatnu količinu pjesmuljaka. Metamorfozi Splita 2002. iz glazbenog festivala u vatrogasnu zabavu, pripomogla je Arijana Čulina, koja je svojim iritantnim glumatanjem dizala živce a neobuzdano kreštavim glasom plašila gledatelje. Voditeljski se posao - uz debelu pomoć Čulinina pobočnika, izvjesnog Tončija Banova - nije mogao više uniziti, kao što se nisu mogli najnovijim Pašalićevim prodavanjem rogova za svijeće više i jače obezvrijediti čast, moral, poštenje, zdrav razum i, na kraju, pamćenje.

Na stranu i svi oni crni tragovi koje je iza sebe Pašalić ostavio osmogodišnjim izakulisnim apsolutizmom. Za oko mi je zapela još jedna podvala čiji je krajnji cilj prekrajanje povijesti u kojoj se Pašalić želi prikazati važnijim nego što jest. U svom je nastupnom, predsjedničkom govoru kazao kako će se svi oni (prisutni u Novinarskom domu) sutra s ponosom prisjećati osnivačke skupštine kao što se danas prisjećaju kraja osamdesetih i početka devedesetih »kada smo« - citiram g. Pašalića - »pod vodstvom Franje Tuđmana krenuli u stvaranje hrvatske države!«

Podsjeća me to na ona vremena kada su Albanci iz Tirane slali Sovjetima i Amerikancima smiješne strelice s ceduljicama na kojima je pisalo:

Krajem osamdesetih i na samom početku devedesetih - kada ga je na preporuku Stjepana Adanića Andrija Hebrang postavio za direktora bolnice u Klenovniku - Pašalić je bio za stvaranje hrvatske države važan kao i Abanija u vrijeme željezne zavjese za očuvanje svjetskog mira. Doktora u to vrijeme na karti političkih »značajnika« nije bilo. Kao što nije bilo - vratimo se usporedbi dvaju festivala - ni Vilovića uz Runjića. No, Runjić je i kasnije znao s kim može a s kim ne može, s kim se isplati, a s kim ne. Da je "98., kada se Pašalić obračunavao sa svojim stvoriteljima, Tuđman stao na pravu stranu, sada bi se Doktorovom političkom fokloru slatko smijali. No, danas je, na žalost, taj folklor naša stvarnost, kao što je zastrašujuća stvarnost da Thompson može ispuniti Poljud a Vilović opstati uz Runjića.