U »Dnevniku« i »Vijestima dana« Kolec odbija svaki kodeks ponašanja, jer, kaže, ribari već imaju kodeks prema kojem će se i ubuduće ponašati. Eto, zato je i Adlešićka - kao i velik dio javnosti - dobila dojam da su ribari učinkovitiji od Vlade. Znaju što žele. O konkretnim problemima govore nediplomatski, bez rukavica i obično - čak i kad nisu u pravu - gađaju u bit problema. Za razliku od jasnih ribara, koji su zbog diplomatske zbrke, nedorečenosti i neučinkovitosti te nedjelovanja države na svojim sjeverozapadnim granicama, postali žešći čuvari nacionalnog nego u vrijeme kada se nije ratovalo riječima nego mecima, vlast se trudi što više zamutiti taj lavor od Jadranskoga mora, učinkovito gubeći glasače jednog po jednog.

Čitam, slušam i gledam izvješća o Thompsonovu koncertu na Poljudu, te se čudim. Jer, kažu izvjestitelji, nije bilo ekscesa. Ni provokacija. Barem ne onakvih kakve su, vjerojatno, očekivali. Nitko nije nikom prijetio, nitko nikog, valjda, nije tukao, ali je bilo mnogo i previše ustaške ikonografije. Publika je, prije nego što se pojavila »šahovnica« (jer Thompson ne želi riječ zvijezda rabiti čak ni u star-sustavu u koji spada), zazivala Juru i Bobana, te skandirala: »Mesiću, Cigane!«. Čista sitnica, je li?! Jer, ponavljam, nisu tukli. Ili još ne tuku. Kako dugo?

Opet amnezija. Političarska. Koliko li su samo drvlja i kamenja na ovu neprirodnu i neprincipijelnu koaliciju HDZ-ovci nabacali?! Bacaju ga, zapravo, u raznim varijantama, sustavno, još od početka devedesetih, kada je tadašnji predsjednik Predsjedništva na pasja kola izgrdio oporbene lidere. Devedesetpete je ugušena demokracija jasnom porukom da se u Zagrebu neće dopustiti oporbena situacija. I nije. Je li se zbog tog protuustavnog, despotskog i antihrvatskog čina ikad itko ikome ispričao, a kamoli odgovarao? Nije, naravno. U to je vrijeme, začudo, judoškudaški neprijatelj bio i Dražen Budiša u kojeg Tuđman nije imao ni toliko povjerenja da ga postavi za gradonačelnika Zagreba. Danas bi HDZ-ovci s njim vrlo rado koalicijske tikve sadili. A i Budiša, po onoj staroj: »Samo mijena stalna jest«, s njima. Uostalom, nakon te nedemokratske 1995., Zlatko Tomčić je na sav glas rogoborio da crvenu neman, napast ili vraga utjelovljenoga u Ivici Račanu i SDP-u treba dotući. Ipak danas s tim »vragom« koalira. Sve su koalicije, prema tumačenju HDZ-a, bile, jer se radilo o koži i vlasti hadezeovaca, protuhrvatske. Zašto? Zato jer su bile protiv, a ne za. No, danas Andrija Hebrang bez pardona najavljuje koaliciju s jednim od svojih političkih egzekutora s kraja devedesetih - Ivićem Pašalićem, kojeg su - i njegovim utjecajem - izbacili iz stranke. Sada bi Hebrang gradio koaliciju ne »za« nego »protiv«. Koga? Socijalista. S kim? Pa taman i crnim vragom. Ne skače li si time Hebrang u usta. Skače, ali zar je to političaru - pritom opterećenom netrpeljivošću - uopće važno?!