Vjesnik: 18. 09. 2002.

Opasni NATO ili naša paranoja

Nijedno promišljanje o velikim strategijama NATO-a neće Hrvatskoj pomoći ili pak odmoći koliko rezultat saborskog glasanja o Canjuginu amandmanu na Kazneni zakon kojim bi se zabranilo nošenje fašističkih obilježja. Netko je već u medijima primijetio da možete završiti u zatvoru ako nosite majicu sa slikom marihuane. Policajac vas, međutim, neće zaustaviti ako na majici imate oslikan ustaški grb ili kukasti križ

BRUNO LOPANDIĆ

Novi val transatlantskih paranoja potrese ovu zemlju svaki put kad netko spomene regiju zajedničkim nazivnikom, a da je pritom ne izdvoji kao poseban slučaj, zemlju koja sama po sebi ne spada u tu ružnu i degutantnu skupinu balkanskih zemalja, nego zaslužuje europski pristup i tretman.

Čim je izaslanstvo američkog odbora za NATO donijelo u Zagreb inicijativu za bržu normalizaciju i stabilizaciju stanja u regiji i ulaska njenih zemalja u Savez, odmah su se javili hrvatski dušebrižnici. Političke stranke već su se reagirale i uglavnom ne prihvaćaju taj regionalni pristup NATO-a. Naravno da se nitko nije potrudio vidjeti kakvu to politiku NATO vodi prema zemljama koje još nisu na popisu za brzo učlanjenje. Najbolje je stoga pričati napamet. I plašiti Hrvate balkanskim asocijacijama.

Priču o Hrvatskoj i NATO-u uistinu nema potrebe još jednom ponavljati. Hrvatska je u tom procesu na početku. Ove jeseni započela je prvi ciklus MAP-a, a bit će joj potrebna tri, kao što su to prije Hrvatske učinile Bugarska i Rumunjska. Kad će pak nesređene i nefunkcionirajuće zemlje i još nestabilne (Jugoslavija, BiH, Albanija, Makedonija) ući u NATO stvar je njihove sposobnosti da ispune temeljne kriterije, one iste koje mora ispuniti i Hrvatska. Osim toga, pametnoj vanjskoj politici jedne zemlje treba biti u temeljnom interesu da se njeno susjedstvo demokratizira i stabilizira. Stoga pitanje hoće li Hrvatska ući u NATO sama ili još s nekim uopće nije važno. Važno je prije svega obaviti veliku količinu posla kod kuće.

Hrvatska bi, teoretski, pozivnicu za NATO mogla dobiti već 2004. godine. Naravno, ako bude išlo sve kako treba. Ako se provedu reforme. Najvažniji potez za hrvatsko približavanje NATO-u za početak bi bio otvaranje tečaja stranih jezika za vojne dužnosnike. Razlog je vrlo jednostavan - da bi hrvatski vojnici i časnici mogli razumjeti zapovjedi i davati ih na stranom jeziku. Smanjivanje broja vojnika, reformiranje sustava, početak rada na interoperabilnosti, utvrđivanje sustava napredovanja unutar vojne službe da bi vojnici i časnici znali na što mogu računati u karijeri, jednom riječju, uspostava pravog sustava koji funkcionira, mnogo su važnije stvari od mlaćenja slame i mazanja očiju biračima o velikim geostrateškim pozicioniranjima i strategijama.

U nekoj čudnoj logici hrvatske politike, bez obzira na to jesu li na vlasti lijevi ili desni, koju mnogi strani promatrači već nazivaju poslovičnom hrvatskom prepotencijom, stalno mislimo kako smo bolji od ostalih i nije nam jasno zašto nas nitko neće primiti u toliko željene asocijacije. Jer tamo spadamo. Zato nam je jako čudno zašto nas iz Europe toliko maltretiraju s nekim zakonima o pravima manjima, o slobodnom tržištu bez državnog protekcionizma, a kad se, ne daj Bože, otkrije da smo varali u trgovini (šećerom), spremni smo zaprijetiti službenom Bruxellesu i sankcijama. Pa neka onda vide što će i kako će.

Težak, detaljan i bolan proces transformacije u funkcionirajuću demokraciju (Amerikanci to zovu the nitty - gritty job) nitko ne želi odraditi, a mnogo je jednostavnije samo pričati da se u integracije želi ući. Samo kad bi još mogli nekog unajmiti da posao odradi za nas. Zbog takva ponašanja stranim je promatračima teško razlučiti tko je od političara na vlasti, a tko u oporbi. I jedni i drugi integracijama se nabacuju kad kome odgovara, ali samo zbog jeftinog politikantstva. I jedni i drugi nemaju političke volje da usvoje ustavni zakon o nacionalnim manjinama. Nisu se baš iskazali ni potezima koji bi ojačali pravosuđe ili pak procesuirali kriminal. Nisu se požurili ni s omogućivanjem ulaska stranoga kapitala u zemlju. Umjesto toga, vlast s najvišeg mjesta nudi državnu ekonomiju.

Za početak, nijedno promišljanje o velikim strategijama neće Hrvatskoj pomoći ili pak odmoći koliko rezultat glasanja u Saboru o Canjuginu amandmanu na Kazneni zakon kojim bi se zabranilo nošenje fašističkih obilježja. Netko je već u medijima primijetio da u zatvoru možete završiti ako nosite majicu sa slikom marihuane. Policajac vas, međutim, neće zaustaviti ako na majici imate oslikan ustaški grb ili kukasti križ.

Thompsonijade i slične norijade primitivnog nacionalizma opasan su odgovor na nedopustivo sporu i lutajuću vlast. Kad su pred susret Picule i Berlusconija u New Yorku dvije diplomacije razgovarale o zajedničkoj platformi, hrvatska je strana silno htjela ubaciti rečenicu o talijanskom fašizmu u Hrvatskoj. Našoj bi vlasti bilo pametnije da se ozbiljnije pozabave hrvatskim fašizmom. Tranzicija u Hrvatskoj već sad traje predugo.