Slobodna Dalmacija: 19. 09. 2002.

Koncert za Lozinu

Tomislav KLAUŠKI

Zar je Slavko Lozina trebao skrivati dokaze u svom ormaru da bi se ministrica pravosuđa sjetila kako njegovo djelovanje baš i nije u skladu sa zakonom? Je li trebao baš "skočiti od sreće i veselja" na Thompsonov uzvik "Za dom!" da bi skrenuo pažnju predsjednika Vrhovnog suda i upozorio ga kako njegovo ponašanje nanosi štetu ugledu pravosuđa? Nakon svih skandala i otvorenih provokacija kojima je Slavko Lozina uporno pomicao granice strpljenja državnih i pravosudnih tijela, tek su nakon poljudskog koncerta nadležni podigli glave, namrštili se i zaključili kako nešto ovdje smrdi.

Koordinirana reakcija Ingrid Antičević-Marinović i Ivice Crnića sporija je, ali možda ipak dostižnija od hrvatske pravde. Punih devet godina Slavko Lozina, bivši hotelski pravnik političkom voljom prometnut u suca Općinskog, pa zatim i Županijskog suda, proizvodi skandal za skandalom, donosi nečuvene odluke uz još nevjerojatnije komentare, odugovlači procese, gura se u prve redove desničarskih mitinga, potiče histeriju u sudnici, čak bježi s mjesta prometne nesreće koju je prouzrokovao, da bi tek nakon cupkanja na Thompsonovom koncertu predsjednik Vrhovnog suda zaključio kako on "sramoti hrvatsko pravosuđe".

Odugovlačio je proces Vinku Budiši, pustio na slobodu Petra Vrbatovića, dozvoljavao optuženicima da iz zatvora posjećuju omiljene frizerske salone, sramotno vodio proces za zločine u Lori, da bi tek nakon sakrivanja dokaza u svom ormaru ministrica pravosuđa zaključila kako Lozina možda ipak krši neke odredbe zakona.

Nije to sve. Slavko Lozina u privatnim je krugovima tvrdio da hrvatski branitelj ne može počiniti ratni zločin. Pa čak ni pogubljenjem mladića ispred diskoteke, kao u slučaju Vinka Budiše, niti induktorskim telefonom, volovskom žilom i metalnim šipkama, kao u vojnom zatvoru u Lori.

Sudac Lozina pustio je na slobodu sedmoricu optuženih za zločine u Lori, zahvaljujući čemu su dvojica na neodređeno vrijeme utekla. Dozvolio je da se u njegovu sudnicu preseli duh stožeraških mitinga u kojima se tako dobro snalazi, a prilikom izricanja presuda znao se ispričavati da je bio preglasan od ostalih članova sudskog vijeća. Uglavnom, skandaloznije se ponašao u sudnici, nego izvan nje.

I sve to prolazilo je bez ikakve reakcije ministrice pravosuđa ili predsjednika Vrhovnog suda. Lozina je uporno pomicao granice, a nadležni su krotko uzmicali. Na kraju je prkosno pozirao na svojevrsnom desničarskom mitingu, okružen ustaškim kapama i crnim košuljama, sa smiješkom pozdravio pogrdno skandiranje predsjedniku Mesiću, doslovno svim kritičarima pokazao srednji prst i konačno dočekao primjerenu reakciju.

Kamo sreće da cijela tragedija hrvatskog pravosuđa završi na slučaju Slavka Lozine. Nažalost, on nije izuzetak, čak ni manjina. On je crvenim markerom potcrtana paradigma stanja u pravosuđu, gdje je sucima dozvoljeno da uporno krše sudska pravila i da se više puta prkosno slikaju na antivladinim mitinzima, sasvim sigurni kako ih nikakva kazna neće stići.

Antičević-Marinović i Ivica Crnić napokon su odlučili stati u zaštitu hrvatskog pravosuđa. Pitanje je samo hoće li na Lozini taj proces započeti ili završiti? I što Lozina još mora učiniti? Pojaviti se na sudu s ustaškom kapom i osloboditi sve optužene za Loru? Ha, i toga je bilo.