Dok ovo pišemo, još nema službenih reakcija iz EU-a, ali sa sigurnošću možemo reći da Europska unija, kao i NATO, neće imati razumijevanja za oklijevanje oko hapšenja i izručenja generala Janka Bobetka Tribunalu u Haagu. Naprotiv, najvjerojatnije će i diplomatskim kanalima i javno, dakle i političkom vodstvu i javnosti, biti dano jasno do znanja da neće biti nikave poštede i da će se general Janko Bobetko morati odazvati haaškoj optužnici.

Važnost suradnje s Haagom uvijek je bila naglašavana, ali je na poseban način istaknuta u srpnju, na tadašnjem luksemburškom sastanku vijeća ministara EU-a. Ministri su tada, u prijelomno važnim zaključcima, izdvojili ove dvije nezaobilazne obveze kao osnovni uvjet svake daljnje stepenice koju bi htjela napraviti neka balkanska zemlja. Poštovanje daytonskog sporazuma u prijevodu znači nedjeljivost Bosne, odnosno nepromjenljivost granica drugih zemalja i teritorija u regiji. Suradnja s Tribunalom u Haagu filozofski je mnogo složenija, ali praktično to znači izručenje svih haaških optuženika i dostupnost svih arhiva i svjedoka. Vrlo slično, izdvajajući suradnju s Tribunalom kao ono do čega im je najviše stalo, takodjer u srpnju, reagirao je i NATO.

Kako je to osnova svih osnova politike EU-a i NATO-a prema Balkanu, odmah treba prihvatiti kao činjenicu da ni u slučaju generala Bobetka neće biti iznimke.

EU i NATO, a pogotovo EU, najvjerojatnije će dati neko vrijeme hrvatskoj Vladi da vidi gdje i kako može naći partnere da se haaški zahtjev realizira. Politički timovi u Vijeću ministara, Europskoj komisiji i drugdje analizirat će teškoće pred kojima se nalazi Račanova Vlada i veliku prijetnju koja dolazi od desnice. Eventualne političke odluke o koalicijama ideološki suprotstavljenih lidera, kao što su Račan i Pašalić, jesu unutarnje stvari u koje se EU izravno neće miješati, ali će dati Račanu na znanje da svatko bira svoju sudbinu te da i on bira sudbinu za svoju zemlju.

Jedno od toga jesu izgledi za eventualnu kandidaturu. Pogrešno je u javnosti bio stvaran dojam o tome da je kandidatura Hrvatske za EU takoreći gotova stvar. U stvarnosti, EU se ne može odlučiti hoće li izdvojiti Hrvatsku kao favorita balkanskih zemalja ili ne, jer nije siguran kako bi se to odrazilo na stabilnost cijele regije. Kandidatura Hrvatske više bi ovisila o stanju u EU-u nego u samoj Hrvatskoj. Ipak, evenutalna velika politička, društvena ili ekonomska prednost Hrvatske teško bi se predvidjela. U EU-u "vole" Hrvatsku, to jest voljeli bi da se zemlja iskobelja, da se na Balkanu spasi što se spasiti da, dakle, dali bi joj nešto više šanse nego što bi zapravo, prema stanju stvari, i smjeli.