Vjesnik: 25. 09. 2002.

Gdje je pravna država?

Vlada je za pravu pripremu imala gotovo godinu dana, koliko su se u medijima najavljivale nove optužnice. Što je u međuvremenu učinjeno? Je li okupljena i unajmljena odvjetnička elita koja bi pravnički pokušala osporiti neke neprihvatljive elemente? Je li se optužnica dočekala spremno s pripremljenim svim varijantama pravne borbe protiv haaške optužnice? Nažalost, nije

BRUNO LOPANDIĆ

Politička turbulencija nastala zbog haaške optužnice protiv umirovljenoga generala Janka Bobetka pokazala je više nego očito kako je Hrvatska još poprilično daleko od onoga što samo formalno priželjkuje - postati modernom, bogatom i uspješnom europskom zemljom. Kad se sve ogoli, izgleda da se Račan mora suočiti s dilemom treba li popuštati desnici da bi preživio ili braniti načela pravne države i poštivanja međunarodnog prava na koje se Hrvatska obvezala. Račan je, na prvu loptu, odabrao ovo prvo. No, s kojim posljedicama ?

Hrvatskom premijeru uistinu nije lako. Hrvatska se ponovo, nakon cijelog niza godina, suočava s mogućnošću sukobljavanja s međunarodnom zajednicom čak do gotovo otvorene mogućnosti nametanja sankcija. No, ima i mnogo važnijih stvari od toga. Ovih dana se u Hrvatskoj odvija dramatični scenarij koji će odrediti budućnost ove zemlje. Hrvatski premijer je u manevru pokušaja eliminacije desnice, otvorio opasnu Pandorinu kutiju. Političko nadmudrivanje oko Haaga neće umanjiti oštricu desnice prema vlasti, a neće ni Vladi pomoći u Haagu.

Vlada je za pravu pripremu imala gotovo godinu dana, koliko su se u medijima najavljivale nove optužnice za Hrvatsku. Što je u međuvremenu učinjeno? Je li okupljena i unajmljena odvjetnička elita koja bi pravnički pokušala osporiti neke neprihvatljive elemente? Je li se optužnica dočekala spremno s pripremljenim svim varijantama pravne borbe protiv haaške optužnice? Nažalost nije. Umjesto toga, Vladini su dužnosnici kao razlog za odbijanje optužnice naveli nekoliko razloga koji se svode na ocjenu o neustavnosti.

To što Ustav i zakon propisuju zadaću HV-u ne znači da netko nije u obavljanju zadaće počinio ratni zločin. Bobetkova optužnica, drže pravnici, lako je obranjiva od Vladinih optužbi da je neustavna.

Pokušaj osporavanja ustavnosti optužnice govori nam samo da se od HDZ-ova tumačenja nedavne hrvatske povijesti nije daleko odmaklo. Riječ je zapravo o izvedenici primitivne teze po kojoj onaj koji se brani ne može počiniti ratni zločin. U Medačkom džepu, prema priznanju samog Bobetka, zločini su se dogodili. U popisu žrtava najveći je broj žena i staraca visoke životne dobi. Ljudi su pred svojim kućama ili u njima, kako stoji u nalazima obdukcije, ustrijeljeni, zaklani, premlaćeni, živi spaljeni. Budimo realni, ti starci su ubijeni samo zato što su Srbi. Za zločine nitko nije odgovarao, a da nisu negirani i sustavno zataškavani, danas ni Bobetko ni Ademi ne bi bili optuženi u Haagu.

U naporu da tako ostane stalno smo bili bombardirani cijelim nizom urotničkih teorija i teza o tome kako su svi protiv nas, a Haaško tužiteljstvo samo čeka da uništi Hrvatsku. Našom zemljom ovih dana kruži još nekoliko zabluda. Jedna od tih je da će premijera Račana zaštititi svemoćna Amerika i to samo zato jer se svađa s EU-om oko ICC-a.

Sad kad se otvorila opasna Pandorina kutija, vrlo je opravdano pitanje gdje će sve to završiti. Ademi je pod sličnim optužbama otišao u Haag, a Gotovinu se doslovno pustilo da pobjegne.

Takvu razvoju događaja pogoduje i stanje u hrvatskom pravosuđu. Nadbiskup Bozanić ponovio je samo da svi trebamo biti ponosni na Domovinski rat. Naravno da jesmo. Ali u isto vrijeme moramo kazniti zločine koji su počinjeni. Za takvo suočavanje snage izgleda nema nitko, a što je najvažnije - ni hrvatsko pravosuđe.

Bez obzira na to što Račan učinio, ucjene njegovih političkih protivnika neće stati. Krivnja ili pak oslobađajuća presuda može se dokazati jedino i isključivo na sudu. Jedina alternativa sudu jest izlazak na »megdan«, da se ukrižaju mačevi i onda vidi tko je u pravu.

Odustajanje od načela pravne države, tog svetog principa demokracije, znači gubljenje perspektive i kockanje s perspektivom generacija koje tek dolaze. Hrvatska politika uistinu je danas jedinstvena i to upravo u negiranju tih načela.