Novi list: 03. 10. 2002.

Mesić vs. Milošević – tko je koga

Piše: Jelena Lovrić

Stjepan Mesić morao je znati da svjedočenjem pred Haškim sudom u procesu protiv Slobodana Miloševića dira u osinje gnijezdo. Bilo bi mu mnogo komotnije bez takva angažmana. Odazvao se iako je znao da će biti izložen najgrubljim difamacijama.

Za tužiteljstvo i ispunjenje, makar i strašno zakašnjele, pravde odradio je ogroman posao. Optužbi je dao ono što joj nitko drugi nije mogao pružiti. Potvrdio je njenu tezu da je Milošević bio ključni, neformalni ali stvarni zapovjednik rata na prostoru ex-Jugoslavije, da je on komandirao Jugoslavenskom armijom i raznim srpskim para-postrojbama. Javnost iz njegova svjedočenja nije mogla saznati ništa novo ni senzacionalno, ali kao čovjek iz bivšeg jugoslavenskog Predsjedništva tužiteljstvu je dao dragocjene argumente. Mesiću ulogu krunskog svjedoka u procesu »balkanskom krvniku« priznaju i svjetski mediji. Rusi pišu da samo on »sam može razrušiti cijeli sistem Miloševićeve obrane«, njegovo svjedočenje »New York Times« naziva »izvanrednim dijelom suđenja«, Talijani ga kvalificiraju prvim važnim svjedočenjem.

Ali u jučerašnjem izravnom suočenju optuženog i svjedoka, Milošević je djelovao mnogo samouvjerenije. Izvrsno je pripremljen i nije izgubio ništa od svoje navalentnosti. Mesića je pokušao diskreditirati kao svjedoka i prije nego je ovaj pristupio sudu, tvrdeći da je imao zločinačku ulogu u razbijanju Jugoslavije. Njegova je kompromitacija ostala Miloševićev glavni cilj.

Pritom je raspravu s merituma stvari pokušao prebaciti na teren koji njemu konvergira. Umjesto da odgovara za politiku koju je sam vodio, nastupio je kao tužitelj Hrvatske. Zamjenom teza Milošević je htio pokazati da su uzroci rata u svima drugima, samo ne u politici Srbije i njemu osobno. Naravno da je u hrvatskoj politici za vrijeme Franje Tuđmana mogao naći mnogo elemenata i dokaza za svoje tvrdnje – i što se tiče odnosa prema Srbima i u odnosu spram Bosne i Hercegovine. Ali praviti od toga dokaz svoje nedužnosti – to ni Miloševiću ne može uspjeti. Njegov se scenarij raspadao čim se morao suočiti s konkretnim činjenicama, o Vukovaru, primjerice.

U verbalnom nadigravanju Milošević nije bio bez aduta. Ali suprotstave li se izneseni fakti, onda je ostao u velikom minusu. Kroničari njegova suđenja tvrde da je prvi put stjeran u defanzivu. Njegovi bijesni pokušaji rušenja Mesićeve vjerodostojnosti nisu dali nekog većeg rezultata. Iako hrvatski predsjednik evidentno ima problema s dijelom svoje prošlosti. U tom je pogledu povremeno dolazio u očite kontradikcije, pa je sudu izložio i ne samo problematičnu, nego sasvim netočnu tezu da je Tuđman tek na sastanku s Miloševićem u Karađorđevu prihvatio ideju o podjeli Bosne i Hercegovine.

Mesićev izlazak Miloševiću na megdan hrvatska javnost, ako je suditi po nekim novinskim anketama, uglavnom pozitivno ocjenjuje. Dio je nezadovoljan jer smatra da njegove kontre optuženom nisu bile dovoljno efektne, drugi ga optužuju jer je potvrdio izvjesne neugodne činjenice o Tuđmanu. Neke desničarske udruge već su ga proglasile veleizdajnikom i traže da po povratku u Zagreb bude uhapšen. Čondićeve optužbe frapantno se poklapaju s Miloševićevim. Otac rata Mesiću je također imputirao da je izdao Jugoslaviju, pa zatim HDZ i Tuđmana. U pokušajima moralne kompromitacije hrvatskog predsjednika Milošević je upario glas s njegovim ovdašnjim kritičarima. Nimalo slučajno partnerstvo.