Novi list: 04. 10. 2002.

Etnička mjera za zločin

Piše: Jelena Lovrić

Hrvatska svijetu probi uši dokazujući da je svoje kosture iz ormara kadra sama pospremiti. Međunarodnoj se javnosti uporno, s najviših mjesta, serviraju uvjeravanja da je Hrvatska pravna država te je svim svojim zločincima sposobna i voljna sama suditi. Pokušavajući ishoditi da joj Tribunal prepusti sve slučajeve, Vlada tvrdi da ćemo sami sebi biti i Carla del Ponte i Haški sud. Koliko se ta verbalna kampanja poklapa sa stvarnim činjenicama? O tome je moguće zaključivati i iz dva sasvim svježa primjera.

Županijski sud u Zadru u srijedu je osudio Zoranu Banić na 13 godina zatvora. Medicinska sestra iz Zemunika proglašena je krivom za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, počinjen u Škabrnji, 1991. godine, kada su ubijene 34 osobe. Škabrnja je jedna od najvećih hrvatskih trauma iz proteklog rata. Srbi su tamo napravili masakr, mjesto je potpuno razoreno i spaljeno, preživjeli Hrvati protjerani.

Banićka je ratni zločin – navodi se u presudi – počinila na sljedeći način: kao pripadnica vojske takozvane SAO Krajine, naoružana automatskom puškom, u kritično je vrijeme ušla u Škabrnju i sudjelovala u nasilnom izvlačenju iz podruma civila, pretežito žena, staraca i djece. U postupku je utvrđeno da osobno nikoga nije ubila, čak nije ni pucala. Ona sama tvrdi da u vrijeme masakra uopće nije bila u Škabrnji, jedna je svjedokinja izjavila da su se u to vrijeme zajedno skrivale u nekom podrumu u Zemuniku.

Zorana Banić jedva je pronašla odvjetnika koji ju je bio spreman braniti. Riječ je o ponovljenom suđenju, jer je već prije u odsutnosti osuđena na 20 godina zatvora. Publika u sudnici iskazala je glasno nezadovoljstvo, po njima, preniskom kaznom. Njen branitelj najavio je da će spis proslijediti Haškom sudu, kratko napominjući da je za isto djelo već puno osuđenih, a nije logično da je »deset ljudi ubilo jednu osobu«.

Dva-tri tjedna prije karlovački Županijski sud oslobodio je odgovornosti Mihajla Hrastova, pripadnika specijalnih policijskih postrojbi, koji je u jesen 91. godine na koranskom mostu u Karlovcu pobio trinaest srpskih zarobljenika. Pokosio ih je strojnicom, onda je još malo koristio pištolj, na kraju i nož. Sud je zaključio da je masakr počinio u nužnoj obrani. Mada su nesretni mobilizirani rezervisti bili razoružani i, kako tvrde neke nevladine udruge, vezani žicom.

Sud u Karlovcu Hrastova je oslobodio u dva navrata. Vrhovni je sud prije osam godina poništio prvu oslobađajuću presudu, sada je ona potvrđena. Oba puta uz ovacije publike. Hrastov je u međuvremenu tretiran kao heroj: predsjednik Tuđman počastio ga je odličjem za »junački čin u ratu«, dobio je i javno priznanje svoje županije.

Presuda Zorani Banić na 13 godina zatvora, de facto samo zato jer je viđena sa srpskom paravojskom, koja je počinila masakr nad Hrvatima, iako je utvrđeno da ona u njemu nije sudjelovala, te oslobađajuća presuda za Hrastova, iako je masakrirao 13 razoružanih zarobljenika, što je sud proglasio samoobranom – ta dva slučaja dimenziraju široko reklamiranu spremnost i sposobnost Hrvatske da sama sudi svojim zločincima. Pravda je ovdje još uvijek mislena imenica. Ma što Račan o tome poručivao Carli del Ponte, Haškom sudu i međunarodnoj javnosti.