Unija se odlučila na vjerojatno najvažniju revoluciju u svojoj evoluciji stvaranja Velike Europe ili "Sjedinjenih Europskih Država". Na korak proširenja odlučila se s mnogo hrabrosti, ali istodobno i sumnje jer ne zna kako će u novom okružju praktično funkcionirati siromašna društva u dvostrukoj tranziciji, političkoj i gospodarskoj

Kocka je bačena. Između pojmova Europske unije i Europe sve je manje razlika, i nakon ove najnovije i najveće ulaznice u njenoj povijesti, vani će ostati samo izuzeci. Unija se odlučila na vjerojatno najvažniju revoluciju u svojoj evoluciji stvaranja Velike Europe ili "Sjedinjenih Europskih Država". Na korak proširenja odlučila se istodobno s mnogo hrabrosti, ali i sumnje jer ne zna kako će u novom okružju praktično funkcionirati siromašna društva u dvostrukoj tranziciji, političkoj i gospodarskoj.

Hrabri novi svijet srednje Europe dobio je svoju veliku šansu padom Zida. Izazov je stigao u obliku domaćeg rada »kopenhagenskih uvjeta«, paketa političkih i gospodarskih ciljeva koje je svaka država trebala ispuniti da bi postala podobnom, a još više sposobnom za Unijine zvjezdice. Sad, s objavljenim Komisijinim nalazom o trajanju cijelog ovog procesa, poznato je sljedeće: nakon desetljeća napora, stiskanja remena, krvi, znoja i suza, straha i nade, čekaonica je uglavnom spremna za ulazak.

Posao je zastao na polovici koraka zato jer je preostalo zaokružiti najosjetljivija pregovaračka poglavlja, a buduće okružje nije iskazalo previše razumijevanja za činjenicu da su novodošli prilično tankih budžeta i da je solidarnost pojam koji će se u velikoj Europi aplicirati na svakoj od njenih točaka, a ne samo u sadašnjem društvu Petnaestorice. Proširenje će dramatično promijeniti boje na karti Staroga kontinenta.

Izvan nje će ostati Norveška. Ona sebi može dopustiti luksuz ostanka izvan Unije i stoga što leži na zavidnim količinama energenata. Sljedeća je Švicarska, jednako kao i Norveška članica europskog ekonomskog prostora, dakle zone u kojoj se igra po Unijinim pravilima bez potrebe da se ekonomija upotpuni - ili možda okrnji - političkim elementima obično pogrdno nazvanim »Bruxellesom«. Te dvije bogate, samostojeće i samodovoljne bijele mrlje na karti upotpunjuje treća - nedefinirani prostor južno i sjeverno od bivše Jugoslavije bez Slovenije (koja je prema ekonomskim pokazateljima, uz Cipar, vodeća država EU čekaonice) pojačane Albanijom.

U strateškom dokumentu Komisije, zona »jugoistoka Europe« ili »zapadnog Balkana« spominje se kao prostor budućih integracija kako bi se onaj znak jednakosti Europske unije i Europe gotovo izjednačio, ostavivši izvan prostora modre zastave sa zvjezdicama samo one koje to mogu - Švicarsku, Norvešku - i one koje Unija neće ili ne želi prihvatiti, Ukrajinu, Bjelorusiju, Rusiju, vjerojatno i Tursku.

Čak i uz to da je solidarnost ograničena i strogo selektirana, širenje granica EU-a znači širenje zone gdje su na snazi europske vrijednosti pravne države, ekonomskog prosperiteta. Taj svijet nije idealan, ne može ni biti, ali on nema bolje opcije. Odluku da je deset zemalja podobno za ulazak prate brojne prepreke i ovo je prvo proširenje u kome je više sumnje negoli optimizma. Dobrim dijelom i stoga što se vlade sadašnjih država članica nisu niti trudile da svoju javnost, pa i donositelje političkih odluka, odgovornije, objektivnije obavijeste o onome o čemu godinama trube specijalizirani instituti, a to je da je proširenje dobro za sve i da će vrhnje od proširenja prve brati upravo stare članice i njihove ekonomije. Na duge staze korist će se razdijeliti i najbolje će prolaziti oni najvještiji, najsposobniji i najagilniji.

Proširenje je i neka vrsta testa sposobnosti preživljavanja najspremnijih: u ovom šarenom društvu složnih država i žestokih konkurenata pridošlice iz hrabrog novog svijeta srednje Europe spoznat će da je Europa EU-a okružje bolje od one strane Zida, ali da će svaka država od nove obitelji imati točno onoliko koristi koliko je bude znala uzeti. Ili izboriti. Čak i oteti.