Novi list: 14. 10. 2002.

Račanova bespuća povijesne neozbiljnosti

Piše: Jelena Lovrić

Jeste li razumjeli naše diplomatske poruke – to je, navodno, europska trojka upitala premijera Račana i njegova klona Piculu nakon što su im uručili oštar demarš Europske unije. Za premijera svake države pitanje bi bilo krajnje neugodno, ali je u ovom slučaju sasvim umjesno. Hrvatska se vlast, naime, ponaša kao da upozorenja povodom slučaja Bobetko uopće ne razumije.

Prvo, da ne razumiju što im se govori, možda ne razumiju ni ozbiljnost situacije, Račan i društvo pokazuju svojim ponašanjem. Haški je sud već u travnju informirao Vladu da će joj uskoro stići optužnica protiv Bobetka. Ništa nije poduzeto. Prije tjedan dana znalo se da EU sprema prosvjednu notu. Vladi su već poznati i naredni koraci međunarodne zajednice. Premijer je, tvrde pouzdani izvori, direktno upozoren da neke zemlje razmišljaju o usporavanju ratifikacije Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju EU, zna se da Carla del Ponte potkraj mjeseca podnosi izvještaj Vijeću sigurnosti, potom se mogu očekivati i sankcije. Na sve to Račan izražava duboko uvjerenje da će pronaći rješenje koje će »zadovoljiti sve strane«, a iz Vlade istodobno puštaju glasine da će ishoditi kompromis s Haškim sudom kako bi se Bobetko o optužnici izjasnio u Zagrebu. Ne samo da stalno serviraju svoje krive procjene, nego iz Banskih dvora, štoviše, javnost uporno kapacitiraju poluistinama i lažima.

Drugo, Vlada se u slučaju Bobetko od prvog trenutka krivo postavila. Nepotrebno je ušla u sporove koje ne može dobiti, nije inzistirala na činjenicama koje joj objektivno mogu biti od koristi. Umjesto otvaranja spora s Haškim sudom, trebalo je otpočetka tražiti da Bobetkov tretman bude sukladan njegovim godinama i zdravstvenom stanju. U tom slučaju možda se i moglo ishoditi da se optuženik ispita u Zagrebu. Sada je to teško očekivati. Jer je u međuvremenu Vlada počinila mnogo krivih koraka, koji joj umanjuju vjerodostojnost pred Haškim sudom i međunarodnom zajednicom – od pokušaja da hašku optužnicu sama, ili uz pomoć Ustavnog suda, ospori i sruši, preko nebuloznih ideja da se od Vijeća sigurnosti traži izglasavanje neke vrste deklaracije o Domovinskom ratu, do otvaranja debata u kojima je Račan, svojim domoljubnim istrčavanjem na barikade, raznježio čak i Maju Freundlich.

Treće, krajnje je problematičan sastav saveznika koje je Vlada u ovoj stvari izabrala, tražila je partnerstva na krivoj strani i krivim sredstvima. Svojim izjavama i držanjem pomogla je da se u javnosti ponovo raspire antihaška raspoloženja; pokušavajući pacificirati desničarske udare preuzela je retoriku i rezon čondićevaca. Povrh svega, Račan je od predstavnika međunarodnih institucija i inozemnih diplomata tražio da ga podrže u praktičnom opstruiranju Haškog suda, a taj je skandalozni zahtjev argumentirao tvrdnjom kako će, ne bude li po njegovom, Hrvatskom ovladati desnica koja će Haagu otkazati svaku suradnju i Hrvatsku odvesti u izolaciju.

Na žalost, u slučaju Bobetko ukupna se politička klasa pokazuje krajnje nedoraslom i poput gusaka u magli, u svojevrsnom maršu bespućima povijesne neozbiljnosti. Od HDZ-a koji autistički dokazuje da će crescendo u Saboru kontra Haškog suda pomoći Hrvatskoj, do Dražena Budiše koji tvrdi da demarš Europske unije ne podcjenjuje ali, kaže, Hrvatska mora putem kojim je krenula, bez obzira na posljedice i cijenu. Čitateljima ostavljamo da zaključe jesu li nesposobni ili su samo beskrajno neodgovorni.