Novi list: 22. 10. 2002.

Talibanska Hrvatska

Piše: Jelena Lovrić

Politički kuloari, barem onaj njihov cinični dio, tvrde da je demonstracije pred američkom ambasadom, u prilog Zvonku Bušiću, naručila aktualna vlast. Ta nevjerojatna špelukulacija bazira se na procjeni da bi od galame pod američkim prozorima ona mogla imati najviše koristi: dok se zbog haških tema Vlada svađa s međunarodnom zajednicom, probušićevski miting »gospodare svijeta« suočava s činjenicom da su u Hrvatskoj moguća i gora rješenja. Odnosno, da je Račan ipak bolja varijanta.

Nisu toliko sporni zahtjevi prosvjednika da se Zvonko Bušić prebaci u neki hrvatski zatvor ili nakon 26 godina robijanja napokon pusti na slobodu. Sporno je kad ga se proglašava neupitnim borcem za Hrvatsku. Jedan od govornika na subotnjem mitingu, saborski zastupnik Milan Kovač, izričito tvrdi: »Bušić nije zločinac, već borac za slobodu«. A to što se u borbi za Hrvatsku služio terorističkim sredstvima, otmicom aviona i podmetanjem eksploziva, zbog čega je poginuo i jedan američki policajac, njegovim je zagovornicima sasvim nebitan, ni spomena vrijedan detalj. Ali za SAD, pogotovo poslije prošlogodišnjeg 11. rujna, takvi su tipovi, bez obzira na motive, prije svega teroristi i talibani.

Amerika je trenutno u ratu s globalnim terorizmom, koji se bazira na vjerskom fundamentalizmu. U takvoj situaciji apsolutno je kontraproduktivno kad se nacionalnim junakom proglašava čovjek koji u borbi za »hrvatsku stvar« sva sredstva smatra dopuštenim. Jednako je štetno kad se zbog svog stava Amerika proziva i osuđuje. Demonstranti pred američkom ambasadom Bušićevu su višedecenijsku robiju proglasili »američkom pljuskom hrvatskom narodu«, »šamarom pravdi«, »nepravdom američke vlasti prema hrvatskom čovjeku«.

Usto, zagovornici na doživotni zatvor osuđenog Bušića služe se neistinama. Tvrde da on ima sve uvjete za pomilovanje, ali ga, navodno iz neobjašnjivih razloga, uporno odbijaju. Ne kažu da je mogućnost pomilovanja proigrao bijegom iz zatvora. Njegov transfer u Hrvatsku, ili oslobađanje, moguće je tražiti samo iz humanitarnih razloga. Ali onda se molba mora tako i intonirati. Mora biti jasno da djela zbog kojih je osuđen, ne odobravaju ni zatvorenik, ni oni koji se za njega zalažu. No, takvog se glasa na subotnjim demonstracijama nije moglo čuti. Prosvjednicima je čak prenesena Bušićeva poruka iz zatvora: »Muški ću izdržati, pa makar se i sama nebesa rušila!« Ni riječi žaljenja, još manje kajanja!

Zapanjujuće je kad se na tako nabrijanom skupu isprse i predstavnici, pače i saborski zastupnici, i navodno liberalnih stranaka. Ali Kovač tvrdi da će hrvatski Sabor vrlo skoro na dnevni red staviti slučaj Bušić i navodno će jednoglasno, konsenzusom svih stranaka, američkom kongresu uputiti zahtjev za njegovim oslobađanjem ili prebacivanjem u Hrvatsku. Bivša i sadašnja vlast u toj su stvari, veli, sasvim jedinstvene. Zar sasvim jedinstvene? Bilo bi dobro da se Račanova vlada, kad traži milost za Bušića, ipak vrlo jasno ogradi od kvalifikacija da je riječ o borcu za slobodu i za Hrvatsku. Prosvijećeni dio hrvatske dijaspore odavno je znao da »hrvatskoj stvari« teroristički akti ne koriste, nego joj odmažu. Tuđmanova je vlast nametnula tumačenje po kojem se i ubojice jugoslavenskih diplomata slave kao borci za Hrvatsku. Pristajati, izričito ili prešutno, i danas uz takve stavove, znači gurati Hrvatsku među talibanske zemlje.