Slobodna Dalmacija: 23. 10. 2002.

Generali pijuni

Davorka BLAŽEVIĆ

Hrvatske (neke) generale ili Haag "tretira" optužnicama ili lokalne političke strukture počastima. Pače, jedno je u izravnoj vezi s drugim, a mrtva trka traje. U nju se uključila i Šibensko-kninska županija prijedlogom da se u paketu čak trojici hrvatskih generala, Rahimu Ademiju, Anti Gotovini i Mirku Norcu, dodijeli status počasnih građana. Za nevolju, generali su podijelili Skupštinu te je ona ostala bez kvoruma, a oni bez priznanja. No "popravni ispit domoljublja" najavljen je već za koji dan, a tada pogreška neće biti dopuštena...

U Hrvatskoj danas vlada nojevska psihologija. Jer, iz perspektive noja prkosno zaronjenog u pijesak, vanjski život stvar je imaginacije, zamišljene slike svijeta koja proizvodi virtualnu ugodu, prividnu sigurnost i fikciju moći. Noj nerado podiže glavu jer se ne želi suočiti s istinom o sebi i oko sebe, godi mu lažna toplina tla od koje mu ključa u glavi, dok se tijelo istodobno hladi. Tako je i s Hrvatima. Lakše je živjeti prošlost nego sadašnjost, jednostavnije je biti slijep kod zdravih očiju nego oboljeti od dobra vida.

Godinama odbijamo i primisao o hrvatskom grijehu u Domovinskom ratu, proglašavajući ga svetim jer je bio oslobodilački i obrambeni. Slavimo en general hrvatske vojnike kao vitezove, a hrvatske generale kao neupitne domoljubne vertikale. Nema tu mjesta nikakvom zločinu koji nam tek urotnička međunarodna zajednica ucjenjivački i perfidno imputira. I po logici "što je više kleveta i laži, to su oni nama miliji i draži" — dočim iz europskih "masonskih loža" priprijete nekom našem bojovniku "iskonstruiranom haaškom optužnicom", počinje kolektivna nacionalna utakmica po selima i gradovima tko će prije i tko više generala proglasiti svojim počasnicima. A pravo za reći, njih vjerojatno nitko nije ni pitao jesu li spremni ponijeti teret tolike časti koja im se sveudilj iskazuje. No to i nije važno, jer tim se činom manje dokazuje iskreni odnos lokalnih političkih nomenklatura spram generalskih zasluga, a više domoljubni državotvorni habitus predlagača.

Šibenski primjer to najbolje potvrđuje. Naime, od sva tri predložena, zasluge za oslobađanje u ratu okupiranih županijskih područja i u obrani grada Šibenika neprijeporno ima prije svih Ademi, a djelomice i Gotovina zbog svoje uloge u Oluji, dok Norac u tom društvu može figurirati tek na općoj razini. A zanimljivo je da upravo najzaslužniji među njima po tom lokalnom kriteriju, Ademi, u trenutku odlaska u Haag iz županijskih struktura nije dobio ni kurtoazne potpore. O tomu je, uostalom, svojedobno, ne bez gorčine, otvoreno progovorila i Ademijeva obitelj, koja ga je bezrezervno podupirala u njegovu dostojanstvenom činu dobrovoljnog odlaska u Haag da bi branio svoju vojničku čast, domovinu i istinu. Mnogi koji danas stoje iza njegove kandidature za počasnika tada su u generalu prepoznavali gotovo izdajnika jer se odazvao odioznom Tribunalu.

Licemjerno naličje ovog politikantski licenciranog priznanja svjedoči o provokaciji i manipulaciji generalima u dnevnopolitičke svrhe. Apsolutno ne sporeći njihove ratne zasluge, činjenica je da su protiv njih sudski postupci u tijeku i legalistički bi, ali i kršćanski, bilo pričekati pravorijek. Jer u pitanju su optužnice, temeljem osnovane sumnje, za teške ratne zločine. Apsurdno je obrazloženje nekih predlagatelja da će, dokaže li se generalima krivnja, priznanja biti oduzeta. Zar to ne govori sve o njihovu štovanju počašćenih?