Novi list: 25. 10. 2002.

Hebrangovo zveckanje tragedijom

Piše: Jelena Lovrić

Najgore se ipak nije dogodilo. Barem ne zasad. Carla del Ponte na svojoj je balkanskoj turneji protutnjala i Zagrebom, ali Račana nije stisnula onako željezno kako se najavljivalo.

Iako nevoljko, glavna će haška tužiteljica u slučaju Bobetko sačekati pravorijek Žalbenog vijeća; Hrvatsku će, rekla je, kritički spomenuti u svom izvještaju Vijeću sigurnosti, ali formalne prijave ni traženja sankcija neće biti. Nije donijela ni nove optužnice. Račan je dobio značajan predah. Priliku da riješi kučine u koje se sam zapetljao. Pred javnošću dodatno se zakitio odbijanjem tužiteljičina zahtjeva da Hrvatska povuče žalbe na optužnicu protiv generala Bobetka.

No, razloga za likovanje i busanje u junačka i pametna prsa uopće nema. Kad za desetak dana Žalbeno vijeće Haškog suda – takve su prognoze – odbije prigovor Hrvatske, prave će kušnje tek početi. Račan će se ponovo naći na početku, pred istim problemom, kao i prije mjesec dana kada je optužnica protiv Janka Bobetka stigla u Hrvatsku. Njegova najava da će Hrvatska poštovati odluku Žalbenog vijeća, podrazumijeva da će se ipak morati postupiti po optužnici.

To ne znači, niti je ikad značilo, da se Bobetko istoga trena mora izručiti Haškom sudu. Procedura predviđa i mogućnosti prigovora. U ovom slučaju postoje i dodatni elementi, koje je čak i Carla del Ponte izrazila spremnost uvažiti. Bobetkovo teško zdravstveno stanje jedini je ozbiljan argument na koji će se moći igrati. Ali na tome se s razlogom moglo i trebalo inzistirati od prvoga dana.

Vladina je taktika kupovanja vremena dobrodošla ako je izboreni predah iskorišten na pravi način, ako su u međuvremenu napravljeni pomaci vredniji od visoke cijene, plaćene zaoštravanjem odnosa s međunarodnom zajednicom. U mjesec dana javno se rapoloženje značajno promijenilo – u početku slučaja Bobetko skoro se 90 posto građana izjašnjavalo protiv generalova izručenja Haškom sudu, posljednja su mjerenja pokazala da se ta podrška smanjila za dvadesetak posto i dalje pada. Ali hlađenju javnosti nije pomoglo Vladino ponašanje – dapače, ono je zbijalo Hrvatsku na liniji kontrahaških raspoloženja – nego prije svega hrabri istupi predsjednika Mesića.

Bolje od Vlade, dodatno su vrijeme, čini se, iskoristili s Bobetkom povezani krugovi. Ispred kuće optuženog generala organizirane straže prijete da će tijelima, neki govore i oružjem, zapriječiti uručenje optužnice i de facto onemogućiti postupanje državnih institucija. Račanovo udvaranje Bobetku i njegova tiha diplomacija prema veteranskim snagatorima doživjeli su fijasko. »Ovo je kao početak Domovinskog rata«, poručuju Bobetkovi čuvari. Među njima i neki koji bi i sami trebali odgovarati za zločine iz ratnog razdoblja. Maksimalno radikalizirani Hebrang tvrdi da je kucnuo »kritični trenutak hrvatske povijesti« te da »jedna iskrica može zapaliti vatru«. Izjave koje se čuju pred Bobetkovom kućom najavljuju pobunu i rat. Bez Franje Tuđmana, teško je vidjeti tko bi te mrakove mogao kontrolirati.

Ni jedan problem u odnosima Hrvatske s Haškim sudom nije riješen ni zatvoren. Umjesto zasad odgođenog zvocanja sankcijama, sada se zvecka oružjem. Da je generalu uručena optužnica čim je stigla u Hrvatsku, Račan bi imao sto tisuća ljudi na ulici. Ali takve je mitinge već uspijevao savladati. Sada bi mogao imati krvoproliće. To je za Hrvatsku opcija pogubnija od sankcija. Najgore ipak još nije izbjegnuto.