Vjesnik: 25. 10. 2002.
Kakav se problem u Bobetkovoj kući, osim njegova zdravlja, može rj
ešavati?Strah od nasilnog uručenja optužnice generalu Bobetku, njegova nasilnog prebacivanja u bolnicu ili izručenja Haagu je, sudeći prema stavovima Vlade, neopravdan / Oko bolesnoga su se generala zaigrali i političari / Ne treba isključiti mogućnost da se, u pozadini, polako pripremaju sljedeći parlamentarni izbori, na kojima bi general Bobetko, i mimo svoje volje, mogao imati veliku ulogu
ZAGREB, 24. listopada - Izjava Zvonimira Trusića, »Ovo je kao početak domovinskog rata«, najzlokobnija je izjava otkako je, prije nešto više od mjesec dana, u Hrvatsku stigla optužnica Haaškog suda protiv umirovljenog stožernog generala Janka Bobetka. To je, zapravo, Trusićev odgovor na pitanje novinara jesu li čuvari oko Bobetkove kuće naoružani.
Ta izjava, povezana s većim brojem stražara, trebala bi podsjećati na atmosferu u kojoj je osnivana Narodna zaštita početkom 1991. godine. No, tada se jasno znalo zašto se osniva Narodna zaštita i koja je njena zadaća. Pitanje koje se nameće danas jest zašto bi trebalo organizirati tako nešto i koga bi se time štitilo u državi koja ima organiziranu policiju, koja pak ima svoju ustavnu i zakonsku zadaću zaštite građana i njihove imovine.
Osim branja kestena - a upravo to, kako tvrde, rade - nema drugog razloga za šetnje Tuškancem. Naime, strah od nasilnog uručenja optužnice generalu Bobetku, njegova nasilnog prebacivanja u bolnicu (što bi bilo, s obzirom na to da u bolnicu ne želi, izravno kršenje njegovih prava) ili izručenja Haagu je, sudeći prema stavovima Vlade, neopravdan.
Na suprotnoj strani Trusićeve izjave je i Vladino priopćenje u kojem piše da »takvo spekulativno iznošenje podataka bez ikakve osnove uznemiruje javnost, šteti generalu Bobetku te cijeloj Hrvatskoj i njenoj suradnji s Haaškim sudom«.
Braniteljske su udruge, barem javno, podijeljene kad je riječ o straži. Predsjednik Hvidre Damir Varaždinac jedini je potvrdio da među stražarima ima članova njegove udruge.
Naravno, pitanje je i koliko sve to košta. Čuvari moraju, ako ništa drugo, jesti. Policija je pak, neslužbeno, izjavila da tajne službe sve to pomno prate. Dakle, postoje čuvari koji čuvaju čuvare. A ni čuvanje čuvara nije besplatno.
Istodobno, oko bolesnoga su se generala zaigrali i političari. Kolikogod oni govorili da se na »slučaju Bobetko« ne bi smjeli stjecati politički bodovi, svatko to pokušava na svoj način. To samo potvrđuje tezu akademika Josipa Županova, iznesenu u nedavnom intervjuu Vjesniku, da u Hrvatskoj ima političara, ali nema državnika. Kuća u ulici Ivana Gorana Kovačića 25 postala je paralelno političko središte. Novinari svakodnevno dežuraju pred njom i čekaju izjave političara i umirovljenih generala.
Dakle, pretpostavka je da se u Bobetkovu stanu o nečem političkom raspravljalo pa ćemo moći čuti stavove, zaključke ili tako nešto. S obzirom na Bobetkovo teško zdravstveno stanje, teško je očekivati da on sudjeluje u takvim razgovorima.
Druga je pretpostavka da skupina ljudi svakodnevno obilazi Bobetka zbog brige za njegovo zdravlje. No, tada bi liječnici trebali ograničiti njihovu prisutnost, kako bi zaštitili pacijenta.
Očekivanje da će desnica zaraditi političke bodove na »slučaju Bobetko« zasad se ne ostvaruju. Dapače, oni koje se uobičajeno svrstava na desni dio političkoga spektra pokazuju razjedinjenost u stavovima.
Saborski zastupnici Andrija Hebrang i Ljubo Ćesić Rojs stalni su posjetitelji Bobetkova doma. Kao i neki generali koje je predsjednik Republike Stjepan Mesić prije dvije godine ekspresno umirovio. Istodobno, Ivić Pašalić izjavljuje da se pred Bobetkovu kuću dolaze slikati, a ne rješavati probleme. Doista, ovaj je put Pašalić po svoj prilici pogodio.
Kakav se problem u Bobetkovoj kući, osim njegova zdravlja, može rješavati? Mjesta rješavanja problema su institucije društva i pravni sustav, a ne neformalne političke grupe. Naravno, ne treba isključiti mogućnost da se, u pozadini, polako pripremaju sljedeći parlamentarni izbori, na kojima bi general Bobetko, i mimo svoje volje, mogao imati veliku ulogu.
»Slučaj Bobetko« omogućio je umirovljenim generalima i ne pretjerano popularnim političarima (primjerice Ćesiću Rojsu) golem prostor u novinara. Svakako razlog više da se svakodnevni obilasci Kovačićeve 25 nastave.
Ponovno se može čuti i teza o dvije Hrvatske - jedna bi probleme rješavala institucionalnim putem i u zadanom pravnom okviru, a druga bi probleme rješavala izvaninstitucionalnim putem i mimo postojećeg prava. Tako se ponavlja stara teza o »puzajućem« državnom udaru u aranžmanu pojedinih desničara. No, državni udar prema definiciji ne može biti puzajući. On ili jest ili nije.
Također se ponavljaju priče o proeuropskoj Hrvatskoj i protueuropskoj Hrvatskoj. Pritom i jedni i drugi zaboravljaju da put u Europu (ne u zemljopisnom smislu) ne vodi preko Haaga, nego kroz poštivanje vlastitih zakona i funkcioniranje vlastitih inst
itucija.Tihomir Ponoš