Vjesnik: 28. 10. 2002.

Slažu se a ni kavu skupa ne bi popili

BRANKO VUKŠIĆ

Slušam, gledam i čudim se. Dogodila se još jedna, u posljednje vrijeme najveća kriza talaca ali HTV ne kaže gdje. Kaže, istina, u Moskvi. I kaže, istina, u kazalištu, ali ne kojem. Je li to Boljšoj teatar, je li možda Teatar na Taganjki ili neki drugo, off kazalište. U nekoliko izvješća, od Vijesti, Dnevnika pa do Meridijana 16, novinari s Prisavlja ne izvješćuju svoje gledateljstvo o nizu bitnih detalja koji su se, npr. mogli doznati u novinama. I domaćim i stranim. Ako se ne kaže koje je kazalište, iluzorno je očekivati da će itko reći koja se predstava u vrijeme upada Čečena igrala. Ili, kakav je bio sastav publike. S ekrana se samo napadalo iz tuđih izvora posuđenim brojkama. Za priču nije bilo, očito, raspoloženih ili osposobljenih novinara, koji bi rekli nešto više o taocima, o Kazališnom centru na Dubravki, ili, i čini mi se, najtočnije, Moskovskom domu kulture tvornice kugličnih ležajeva, o teroristima, njihovim zahtjevima te, na kraju, specijalcima koji su silovitim i krvavim upadom okončali moskovsku talačku krizu.

Uostalom, prvu večer talačke krize Meridijan 16 je dramu u Moskovskom domu kulture svrstao u zlatnu sredinu, bez izjava, bez analiza, bez komentara i bez, jasno, ikakvog značaja. Imaju li lanjski napad na SAD i krvavi upad Čečena u moskovski Dom kulture ikakve veze? Ili, kako se službena Moska svih ovih godina postavljala prema globalnom i za opstanak civilizacije pogubnom problemu terorizma? Ma, moglo se u studiju razglabati na dugačko i široko a da ne ostavimo dojam provincije koja olako pada na bjelosvjetska zbivanja.

Sve smo prije nego normalno političko društvo s točno uspostavljenim pravilima koja nastoji poštovati većina građana. Najveći se metež osjeća na stranačkoj političkoj sceni. Glede gospodarstva socijaldemokrati postaju liberali, desničari žele ostaviti dojam da im je jako stalo do socijale a ekstremisti preko noći postaju demokrati. Na izbornoj seansi neutjecajnih i tek po svojim čelnim ljudima poznatih Hrvatskih nezavisnih demokrata iskovana je programska krilatica koju bi lako potpisao svaki istinski demokrat. Evo kako glasi:

»Povjerenje u čovjeka je povjerenje u Hrvatsku, a ne obratno«

A znate tko je to iskovao?

Onaj isti čovjek koji je na Saboru HDZ-a, još dok je bio živ Franjo Tuđman, bulaznio o stališima. Da, da... Zlatko Canjuga. Istina, ne znam je li se preobratio ili je dobar glumac.

Ne prepoznajem ni Ivića Pašalića koji odjednom, preko noći, inzistira na razumu, institucionalnom rješavanju problema, neotežavanju - kada su u pitanju zamršene veze Haaga i Bobetka - posla Ivici Račanu i njegovoj Vladi. Tako Pašalić ekstremistima koje je do jučer huškao poručuje da okupljanje pred Bobetkovim domom neće riješiti krizu. Sve treba riješiti u Saboru, poručuje, posredno Pašalić. Treba promijeniti Ustavni zakon o suradnji s Haagom... Dakle, Pašalić je blizu onog što govori i predsjednik Mesić:

»Ako netko želi vlast, a bori se protiv hrvatskih zakona, ne znam tko će mu dati glas na izborima da bi sutra selektivno primjenjivao zakone prema svojim potrebama?!«

Čemu tolika podudarnost među ljudima koji ni kavu ne bi skupa popili? Zbog dojma. Zbog dodvoravanja i, naravno, približavanja izbora.