Vjesnik: 30. 10. 2002.

O proračunu sa zadrškom

SANJA KAPETANIĆ

Državni proračun je postao tema dana! Konačno! Trebamo li se veseliti izranjanju jedne tako bitne teme na sam vrh vala medijske pažnje? Da, ali s velikom zadrškom.

Naime, rasprava o hrvatskom državnom proračunu za sljedeću godinu opet počinje pet do dvanaest. A to znači da smo još jako daleko od uređenih zemalja koje takvu raspravu otvaraju već u ljeto. O kašnjenju rebalansa ovogodišnjeg proračuna da se i ne govori. Kao i o činjenici da su nas još ljetos državni financijaši uvjeravali da rebalansa neće ni biti.

Velike razloge za veselje ne pruža ni tema zbog koje se, protekli vikend, podigla tolika buka u vezi s proračunom. Nije se, naime, uopće povela rasprava o tome na što će država trošiti novac poreznih obveznika. Kao da je 80 milijardi kuna sitniš nedostojan ozbiljne rasprave naših političkih i gospodarskih genija!

Svi su se radije dohvatili poreznih olakšica! Iako ih je u petak ministar Crkvenac predstavio samo u grubim crtama, odmah se našla sva sila pametnih kritičara koji bi to napravili bolje i pametnije. A bilo je i uvrijeđenih zato što ih Vlada ništa nije pitala prije nego što je prijedlog olakšica predstavila javnosti. Čak se i među onima koji su pisali prijedlog olakšica odmah našla nekolicina spremnih na kritiku. Pa su, na kraju, i porezne olakšice uspjele postati temom s negativnim predznakom.

Ne želimo, naravno, reći da su u petak izrečeni Crkvenčevi prijedlozi savršenstvo bez mane, dapače. Već na konferenciji za novinare je upravo Vjesnikov novinar upozorio ministra da je postavljeni cenzus za korištenje olakšica vezanih za ulaganje u stanove ili za stambene kredite - prenizak. I neke druge predviđene olakšice (barem u obliku u kojem su predstavljene) traže doradu. No, u svakom slučaju ne zaslužuju sudbinu koju su doživjele u ovih prvih par dana.

Iako, i to moramo priznati, sve to i ne čudi. Jer, hrvatska medijska i politička scena jednostavno još ne funkcioniraju prema pravilima koja vrijede u gospodarski i demokratski naprednijim zemljama. Sjetimo se samo banalne činjenice da nijednu dosadašnju krizu Vlade nije uzrokovalo neko važno gospodarsko pitanje, na primjer katastrofalna nezaposlenost ili prespori rast gospodarstva. Ali se zato Vlada i te kako tresla zato jer Budiša nije htio da Granić bude vicepremijer, a Fižulić ministar gospodarstva.