Prije, otprilike godinu dana ugledni svjetski stratezi, sada većinom profesori na fakultetima ili savjetnici zapadnih vlada, a prijašnji šefovi obavještajnih civilnih i vojnih službi, SAD-a, Velike Britanije, Francuske, Rusije itd., počeli su učestalo iznositi ideje o novom geopolitičkom preuređenju jugoistoka Europe. Središnja tema i teza ovih svjetskih stratega bila je - Bosna i Hercegovina, a najavljivano je održavanje svjetske konferencije, gdje bi glavni nositelji svjetske politike usvojili nova rješenja za političko i teritorijalno uređenje BiH. Mediji su ove ideje i konferenciju okarakterizirali kao - "novi Berlinski kongres", ili, suvremenije rečeno "Novi Dayton".

Glavni razlog ovakvih najava o, u biti i stvarnosti, novoj podjeli BiH, temeljen je u činjenici daljnje neodrživosti "Daytonske tvorevine". Dayton je, prema ovim mišljenjima preživjelo rješenje, koje je ispunilo svoju zadaću još 1995. godine, kada je završio ratni sukob u BiH. Sedam godina poslije, Daytonski (ne)uređena BiH u praksi pokazuje svu preživjelost tadašnjih rješenja.

Službena politika, pogotovu ona EU, oštro je reagirala na ovakve ideje i najave, američka nešto suzdržanije, dok se vladajući političari Hrvatske i BiH, od prvobitnog šoka dugo nisu mogli "usredotočiti", te su tadašnju raspravu uglavnom prešutjeli.

Godinu dana poslije, nakon, sada vidimo "znanstveno-stručno-obavještajne pripreme", teze o novoj podjeli BiH dobivaju "pravo građanstva". Prvo je, prije par mjeseci već i službeno najavljeno da će se glavni svjetski politički čimbenici doista sastati kako bi na svojevrsnom "kongresu" raspravljali o promjeni Daytona, da bi, ovih dana najbolje "obaviješteni" američki dnevni list "International Herald Tribune", koji slovi kao "neformalni" glasnik američke Vlade - objavio intrigantni tekst koji počinje jednostavnim i izravnim "Vrijeme je da se prizna poraz u BiH...".

"Otponac" za ovakav tekst bili su rezultati proteklih BiH izbora, koji su svojim "nacionalističkim" rezultatom iznenadili samo neobaviještene i naivne euro-političare, no glavni razlog svojevrsnog ubrzavanja ideje o novom Daytonu počiva u činjenici da se SAD i njegovi saveznici uvelike pripremaju za intervenciju u Iraku. Svojim rješenjima BiH zapravo simulira postsaddamov Irak, koji bi, očito trebao nakon svrgavanja Saddama biti uređen na sličnim principima kao i BiH, dakle slijedila bi dugogodišnje upravljanje pod izravnim patronatom međunarodne zajednice.

Nakon BiH, Afganistana, Irak bi bila već treća takva "destinacija". BiH "eksperiment" pokazao je dugoročniju neprimjerenost ovakvih međunarodnih "angažmana". Međunarodna zajednica za održavanje tvorevine iz Daytona, uglavnom neproduktivno troši nekoliko milijardi dolara godišnje, a ono čega se svjetska politika plaši jest činjenica da bi cijena bandažiranja ratnom intervencijom traumatiziranog i opustošenog Iraka stajala - desetke milijardi dolara godišnje!?

Navodeći ukratko posljednju krvavu ratnu epizodu, autor teksta, William Pfaff iznosi kako je Dayton, za sva tri naroda bio "neželjeni kompromis" ... "unatoč milijardama međunarodne pomoći, nova država nije bila uspješna, životni standard je nizak, gospodarstvo slabo, stopa nezaposlenosti iznosi 60 posto, to je ubrzalo emigraciju mladih, pokretnih i talentiranih ... zemlja gubi svoju budućnost."

Dosada "bogohulne" ideje, u nastavku teksta dobivaju i bolje oslikane pojedinosti; "prihvaćanje činjenice da je BiH, iz praktičnih razloga, već etnički očišćena, kao i prihvaćanje posljedica, sada je možda jedini način da se okonča ovaj problem...ovo bi značilo ujedinjenje Republike Srpske sa Srbijom, ujedinjenje hrvatskih teritorija hrvatsko-muslimanske federacije s Hrvatskom, a muslimanski teritoriji bili bi udruženi u novu državu s centrom u Sarajevu...".

Vrlo je zanimljivo i objašnjenje, što bi se još postiglo takvim "bogohulnim" rješenjem - "srbijanski i hrvatski nacionalisti bili bi politički razoružani i nestali bi u šira društva za koja su se borili, društva koja su prošla tranziciju do demokracije, ili su na tom putu...".