Vjesnik: 06. 11. 2002.

Pada li s Blaškićevom presudom i teza Haaškog suda da je Hrvatska bila agresor na BiH?

U presudi generalu Blaškiću iz 2000. godine, a slično je nedavno ponovio i tužitelj u procesu protiv Tute i Štele, Hrvatska se spominje kao agresor na BiH dok se sukob Hrvata i Muslimana u BiH tretira kao međunarodni / Dr. Vladimir Đuro Degan svojedobno je upozorio da se, prema dokumentima UN-a, kriterijima klasičnog ratnog prava te na temelju drugih činjenica ne može doći do takvih zaključaka

ZAGREB, 5. studenoga - Odluka Žalbenog vijeća Haaškog suda da za 21. studenoga zakaže sjednicu na kojoj će, kako je rečeno, na temelju dokaza što ih podnijela obrana generala Blaškića, razmotriti eventualno pokretanje novog suđenja ili možda donošenje oslobađajuće presude, ponovno, među ostalim, aktualizira opravdanost nekih kvalifikacija iz prvostupanjske presude generalu Blaškiću iz 2000. godine. U toj se presudi Hrvatska spominje kao agresor na BiH, sukob Hrvata i Muslimana u BiH tretira se kao međunarodni, a tvrdi se i da je ne samo Hercegovina nego i Lašvanska dolina bila pod okupacijom Republike Hrvatske.

Ne samo veći dio javnosti nego i neki stručnjaci za međunarodno pravo ostali su iznenađeni takvim kvalifikacijama Haaškog suda u presudi Blaškiću, upozoravajući prije svega na izostanak pravnog instrumentarija kojim bi se potkrijepile takve, vrlo ozbiljne postavke, kojima se zapravo izjednačava uloga Hrvatske i Srbije u vezi s ratom u BiH.

Neki su komentatori upozoravali da su takve kvalifikacije zapravo posljedica predrasuda, odnosno političkog htijenja nekih međunarodnih krugova, da zbog aktualnih političkih interesa Haaški sud revidira našu nedavnu povijest tako da se ubuduće ne govori o velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i BiH, nego da se i Hrvatska stavi u isti koš sa Srbijom.

Slijedom te teze, uz bok Miloševiću kao uzročniku rata, radi stvaranja velike Srbije, stavio bi se pokojni hrvatski predsjednik Tuđman, kojega se tereti zbog oslobodilačkih akcija unutar međunarodno priznatih hrvatskih granica, te zbog potpore Hrvatima u BiH, čija se borba za opstanak nastoji prikazati kao ostvarenje velikohrvatskih projekata. Otuda valjda u presudi Blaškiću i teza da je Lašvanska dolina bila pod okupacijom Republike Hrvatske, iako je bila u trostrukom okruženju Armije BiH i unatoč činjenici da je ta hrvatska enklava uz velike ljudske žrtve jedva ostala slobodnom.

U procesu protiv Naletilića i Martinovića (Tute i Štele) tužitelj Kenneth Scott je u završnoj riječi nedavno ponovio te predrasude, izjednačavajući Tuđmana i Miloševića i tvrdeći da je sukob Hrvata i Muslimana tijekom 1993. bio međunarodni sukob. »Bez ljudi poput Tute i Štele, kao viših zapovjednika-operativaca, ljudi poput Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana ne bi mogli počiniti ratne zločine«, rekao je, među ostalim, tužitelj Scott.

To, dakako, ne znači da će sudsko vijeće Haaškog suda pri izricanju presude Tuti i Šteli uvažiti tužiteljevu pojednostavljenu političku shemu o jednakoj krivnji Hrvatske i Srbije, odnosno o jednakoj odgovornosti Tuđmana i Miloševića za, kako se voli govoriti, rat na prostoru bivše Jugoslavije, što inače propagiraju i inteligentniji srpski lobisti u inozemstvu.

Na neprihvatljivost izjednačavanja Hrvatske i Srbije u vezi s ratom u BiH svojedobno je u intervjuu Vjesniku (od 2. rujna 2001.) upozorio i dr. Vladimir Đuro Degan, profesor na katedri za međunarodno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci. On je, među ostalim, kazao da tijekom sukoba HVO-a i Armije BiH, Vijeće sigurnosti UN-a (koje bi moglo utvrditi je li neka država agresor, dok Haaški sud za to nije mjerodavan) nije Hrvatsku proglasilo agresorom niti je, za razliku od SR Jugoslavije, protiv nje bilo kad naložilo neke sankcije. Dr. Degan je također ukazao da »čak i u 1993. godini, ni BiH ni Hrvatska nisu obznanile da se nalaze u međunarodnom oružanom sukobu s drugom stranom«.

BiH je, prema dr. Deganu, još 1992. izjavila da se nalazi u ratnom stanju sa Srbijom, Republikom Srpskom i Srpskom demokratskom strankom, što je Haaškom sudu u jednoj drugoj presudi bilo dostatno da ustanovi kako se u BiH radilo o međunarodnom oružanom sukobu između BiH i SR Jugoslavije.

Međutim, u odnosima Hrvatske i BiH nikad nije došlo do takve izjave s jedne ili s druge strane.

Dr. Vladimir Đuro Degan također je kazao da u vezi s tezom iz presude Blaškiću, da se u sukobu Hrvata i Muslimana u BiH radilo o međunarodnom oružanom sukobu, nisu ispunjeni neki kriteriji iz klasičnog ratnog prava. Dvije zemlje u slučaju međunarodnog oružanog sukoba prekidaju diplomatske odnose, ukidaju se ili suspendiraju dvostrani ugovori, građani jedne države u drugoj, izvan zone ratnih djelovanja, tretiraju se kao neprijateljski državljani, prekidaju se trgovinski odnosi, poduzimaju se čini ratnog plijena pokretne neprijateljske imovine...

Sve to se u odnosima Hrvatske i BiH, unatoč sukobu Hrvata i Muslimana u BiH, nije dogodilo. Nadalje, dr. Degan misli da se održala distinkcija između Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Neke jedinice Hrvatske vojske jesu bile upućivane u BiH, ali nikad nisu poduzimale nikakve akte vlasti što bi, prema dr. Deganu, bilo nužno »kada bi bila riječ o nekoj okupacijskoj sili«. Osim toga, čak i prema izvještaju međunarodnih promatrača, postrojbe HV-a nisu bile toliko brojne i snažne da bi uspjele prodrijeti u Lašvansku dolinu, koja je bila potpuno opkoljena.

Degan je zaključio da sve to ne ukazuje kako je Hrvatska bila agresor na BiH, odnosno da je između Hrvatske i BiH postojao međunarodni oružani sukob. Hrvatska je slala neke svoje jedinice u BiH kada je tijekom sukoba Hrvata i Muslimana prijetio »slom HVO-a« što se, prema dr. Deganu, može okvalificirati kao »protupravna oružana intervencija«, ali ne i agresija. U vezi sa samim Haaškim sudom, dr. Degan je rekao da kritiziranjem nekih aspekata rada tog suda, koji se treba svesti u normalne okvire i djelovati isključivo prema Statutu i Poslovniku, ne niječe njegovu opravdanost.

Marko Barišić

Nobilo: U Haagu žele pravnu bitku i skidaju sa Suda oznaku politički

Odluku Žalbenog vijeća Haaškog suda shvaćam najprije kao odbacivanje dosadašnjeg pravnog vrednovanja da je svaki zapovjednik, prema načelu zapovjedne odgovornosti, kriv za zločine koji su se događali na području njegove komande. Ujedno, odluka demantira sve one, pa i u Hrvatskoj, koji su Haaški sud u javnosti prikazivali isključivo kao politički. To ni dosad nije bila istina, kaže Nobilo

ZAGREB, 5. studenoga - Što Žalbeno vijeće Haaškoga suda može 21. studenoga odlučiti o »slučaju Blaškić«? Kakve to dokaze - zbog kojih bi Vijeće moglo sasvim promijeniti prvotnu odluku o 45 godina zatvorske kazne - mogu ponuditi Blaškićevi branitelji? Do koje mjere prvotna sudska odluka može utjecati na obnovljeno suđenje? Tko je kriv što dokazi o ulozi i kaznenoj odgovornosti generala Tihomira Blaškića stižu na Međunarodni kazneni sud tek u žalbenoj fazi?

Takva bi se pitanja mogla redati u nedogled. General Tihomir Blaškić (42) je 1. travnja 1996. godine dospio u Scheveningen i zadnjih šest i pol godina proveo iza rešetaka. Zašto i za čiji račun?

Blaškića su 1. travnja 1996. godine u Haag ispratili najviši dužnosnici HDZ-a, SIS-a i drugih službi hrvatske države. Iako je kao optuženik u Haagu bio shvaćen i prihvaćen kao državljanin Bosne i Hercegovine, kao vojna osoba iz sastava jedne od ratnih bosanskih vojski, na splitskom su ispraćaju bili uglavnom predstavnici hrvatskih stranačkih i državnih struktura, od Ivića Pašalića do Miroslava Tuđmana. U izjavama prije i nakon izručenja Haagu obojica su tvrdila da je Tihomir Blaškić »hrvatski heroj« koji će na Međunarodnom kaznenom sudu dokazati svoju nevinost.

Sedam mjeseci nakon oproštaja u splitskoj zračnoj luci, Blaškićevu je obranu, od Zvonimira Hodaka, preuzeo zagrebački odvjetnik Anto Nobilo.

»Problem zastupanja obrane generala Blaškića je, u poratnoj Bosni, počinjao s dostupnošću svjedoka. Lokalni HVO i lokalni SIS nisu bili ni od kakve pomoći«, kaže Anto Nobilo, Blaškićev odvjetnik, objašnjavajući prvi od triju ključnih problema obrane. »U to vrijeme nisam dobio pristup arhivima. HVO mi to nije dopustio, na ruku mi nisu išli ni ljudi iz bosanskog SIS-a. Nije mi omogućeno da sam odaberem dokumente iz tih arhiva, pa neka onda osiguranje kaže što jest, a što nije vojnom, državnom ili sigurnosnom tajnom«, dodaje Nobilo.

»Kad sam, pripremajući obranu, krenuo vlastitim kanalima do podataka koji bi pokazali stvarnu ulogu generala Blaškića u sklopu optuženja za koja ga se teretilo, bio sam izložen špijunskom praćenju ljudi iz bosanskog SIS-a, a vrlo su brzo uslijedile i prijetnje smrću i likvidacijom. Obavijesti o tome dobivao sam i iz Haaga i iz hrvatskog obavještajnog podzemlja«, priča Nobilo za Vjesnik.

Priprema da se čitav predmet u Haagu vrati prvostupanjskom sudu za Nobila znači priznavanje okolnosti na koje upućuju u međuvremenu skupljeni dokazi.

»Do tih smo dokaza, kao braniteljski tim, došli tek nakon promjene vlasti u Hrvatskoj, 3. siječnja 2000. godine. Istina, neke smo podatke imali i ranije, ali slobodan pristup arhivima Blaškićevoj je obrani omogućen tek nakon izbora. Tako smo mogli pravno osporavati tezu iz optužnice, da su Ahmići bili nebranjeno selo, i tvrdnju da na području Ahmića nije bilo jedinica pod komandom 3. korpusa armije BiH. U arhivima smo pronašli dokumente koji pokazuju da je baš 3. korpus u Ahmiće poslao veliku vojnu jedinicu "da pomogne našim snagama", kako je zapisano u zapovijedi o toj vojnoj operaciji«, konkretno Nobilo opisuje dokumente kojima je osporavao presudu protiv Blaškića.

Što odluka Žalbenog vijeća Haaškog suda znači u pravnom smislu?

»Shvaćam je, najprije, kao odbacivanje dosadašnjeg pravnog vrednovanja da je svaki zapovjednik, prema načelu zapovjedne odgovornosti, kriv za zločine koji su se događali na području njegove komande. Sud traži individualizaciju te odgovornosti, a na osobnu odgovornost generala Blaškića smo i upozorili dostavom dokaza koji su nam do prije tri godine bili nedostupni«, kaže Nobilo.

Prema njegovu mišljenju, ta odluka »demantira sve one, pa i u Hrvatskoj, koji su Haaški sud u javnosti prikazivali isključivo kao politički. To jednostavno ni dosad nije bila istina. Eventualnim obnovljenim suđenjem Blaškiću ta će se moja teza i potvrditi. Očito, u Haagu žele pravnu bitku, borbu dokumentima koji skidaju skramu političkog pritiska i suđenje u Haagu svode na pravni posao, što on i jest«, kaže Nobilo.

No s obzirom na sve okolnosti koje prate suđenje Blaškiću, Nobilo priču zaključuje primjedbom: »Hrvatska vlast, u vrijeme izručenja obojena HDZ-bojama, svela je navodnu brigu o hrvatskim nacionalnim interesima isključivo na čin pritiska na Blaškića da se preda Haagu. Onoga trenutka kad je moj klijent zamaknuo za avionska vrata, ta je ista vlast izravno opstruirala njegovu obranu, spomenutim zabranama u uvid dokumentima. Nova je vlast te dokumente učinila dostupnima Blaškićevim braniteljima, a Žalbeno je vijeće njihov sadržaj pretvorilo u razlog za moguću obnovu postupka pred prvostupanjskim sudskim vijećem«.

Manja kazna, ali ne i oslobađanje?

U zagrebačkim pravosudnim krugovima bliskim problematici haaških sudovanja doznajemo da će »slučaj Blaškić« imati nekoliko presedanskih obilježja za sve buduće i sadašnje haaške procese.

To se ponajprije odnosi na ulogu suca pojedinca, in camera, koji tajno, daleko od bilo kakve provjere, sam odlučuje o pravnoj opstojnosti optužnice i uhidbenog naloga koji, po naravi stvari, slijedi.

Pokazalo se da je Hrvatska, u »slučaju Bobetko«, prva načela pravno opravdanje toga suca-pojedinca. Jer, njegovom verifikacijom optužnice, ma koliko ona možda i bila pravno dvojbena, pod udar dolazi ne samo optuženik nego i njegova domicilna država koja, ne postupi li u skladu s uhidbenim nalogom, postaje ciljem međunarodnih sankcija.

»Slučaj Blaškić« u tom smislu je dvostruki paradoks. Blaškićevo je izručenje svojedobno opravdavano strahom od mogućih sankcija, a Blaškićeva je 45-godišnja osuda tumačena kao kazna Hrvatskoj. Pritom su prešućena dva, vrlo politička, elementa. U Haag je, istina, ispraćen Hrvat, ali ne i građanin Hrvatske, u prisustvu hrvatske političke strukture (a ne bosanske). Obrani tako izručenoga Blaškića prepreke su postavljala upravo hrvatska (u Hrvatskoj) tijela koja su raspolagala dokumentacijom korisnom za Blaškićevu obranu.

No, optimizma u odluci za obnovom postupka protiv Tihomira Blaškića ipak nema previše. Ljudi bliski Haaškom sudu tvrde da se, u najboljem slučaju, zatvorska kazna za optuženika može drastično smanjiti, ali ne i sasvim dokinuti. U igru ulaze ne samo navedene hrvatske pravne i braniteljske okolnosti, nego i autoritet tužiteljstva i Suda. Namjera da se generala Blaškića osudi prema zapovjednoj odgovornosti u izravnoj je vezi s namjerom da se institut »zapovjedne odgovornosti« afirmira i za sve buduće slučajeve na Haaškom sudu.

Sasvim osloboditi Blaškića, pak, značilo bi dvije stvari. Prvo, ukidanje zapovjedne odgovornosti kao temelja nečije inkriminacije. I drugo, dovesti Sud u situaciju da sam sebe dezavuira u predmetu u kojem postupak traje već sedmu godinu.

Na kraju, odluči li Međunarodni kazneni sud u skladu sa žalbenim prijedlozima obrane, Hrvatska - koja je odavno na sebe preuzela odgovornost za konačni, pravni i sudbeni ishod »slučaja Blaškić« - morat će posegnuti i u državnu blagajnu. Nema sumnje da bi oslobođeni general Blaškić tražio naknadu za sedam zatvorskih godina u Haagu. I to ne zato što bi kao bosanski državljanin na to imao pravo nego zbog spomenute uloge hrvatskih državnih tijela u njegovu izručenju.

Vlado Rajić