Europa je za Hrvatsku preteško pitanje. Najnoviji pokušaji hvatanja koraka sa zapadnim standardima pretvaraju se u sudar svjetova. Od dugova prema međunarodnim integracijama, Hrvatska upravo pokušava ispuniti onaj prema manjinama i onaj koji se tiče pretvaranja nacionalne u javnu televiziju. Međutim, u oba slučaja prijedlozi vlasti idu kontra onoga što se od Hrvatske očekuje i traži.

Po njemu, samo se Srbima ukida dvostruko pravo glasa, pa se oni prema drugima de facto diskriminiraju. Najbolji je štos da bi se predstavnici manjina mogli birati i sa stranačkih lista. Etničke zajednice tvrde da se na taj način njihovo predstavništvo u parlamentu de facto ukida. SDP se pokušava poslužiti istim trikom kakav je s listom za dijasporu prakticirao HDZ – povećat će broj svojih zastupnika tako što će ih nekoliko ugurati u Sabor kao predstavnike Srba. Model je vrlo problematičan, jer manjinama formalni ili lažni predstavnici ne trebaju, ali je i moralno nakaradan, jer Račanova vlast problem etničkih zajednica sistematski ignorira, a sada bi na njihov račun podebljala svoju zastupničku kvotu.

Slično je i s pretvaranjem HRT-a u javnu televiziju. Vladajući su nedavno predstavili set promjena postojećeg zakona, ali njihovim intencijama Europa nije zadovoljna. U Hrvatsku je poslala Karola Jakubowicza, savjetnika OESS-a i vodećeg stručnjaka Vijeća Europe za pitanja elektronskih medija, koji je diplomatski ali jasno iznio svoje rezerve. On upozorava da je »vrlo teško novim političkim elitama prepustiti kontrolu nad javnom televizijom«. Sporna mu je ideja da Sabor ubuduće imenuje ne samo ravnatelja, nego i »unutarnja tijela HRT-a«. Smatra da se politika ne smije miješati u izbor upravnih struktura javne televizije.

Hrvatska je pokazala da za tranziciju državne u javnu televiziju nije dovoljno samo eliminirati formalni utjecaj političkih struktura. Politika se odrekla dirigiranja malim ekranima, ali je kao prvi problem sada isplivala nekompetencija – kako novoizabranih uredničkih struktura, tako i Vijeća HRT-a. U Vijeću je osiguran utjecaj civilnog društva, ali nije osiguran utjecaj struke. A da bi se pravila javna televizija mora se prvo praviti televizija. Za taj je posao, kao i za pravljenje novina, ili brodova, potrebna određena vrsta znanja. Manjak profesionalne kompetencije na Prisavlju, i kaotičnost koja iz te činjenice logično proizlazi, ne može se nadoknaditi povratkom pod šinjel političkih komesara. A smisao predloženih zakonskih inovacija treba prije svega tražiti u SDP-ovoj namjeri ovladavanja televizijom.

Promjene koje bi Hrvatsku trebale voditi europskim standardima, realiziraju se kao sprint u rikverc. Umjesto zakonskog garantiranja prava manjina, vladajući su se dosjetili kako manjine iskoristiti za svoje ciljeve. Umjesto pomaka prema javnoj televiziji, političari bi ponovo stavili šapu na elektronske medije. U oba slučaja politika pokušava izvući profit, dodatno ojačati svoju ionako prcdimenzioniranu poziciju.