Slobodna Dalmacija: 18. 11. 2002.

Suci u carstvu gluposti

Davorka BLAŽEVIĆ

Lozina i Gredelj su paradigme hrvatskog poimanja pravne države i mentaliteta po kojem "sila zakon mijenja". Glupošću politike obojica su posve nerazložno stekla status žrtve

Ne zna čovjek što reći na glupost i diletantizam koji se širi u koncentričnim krugovima svuda oko nas kontaminirajući prostor hrvatskog javnog i društvenog života otrovom neznanja i voluntarizma. Stupidnost caruje i samozadovoljno uživa, više nego ikad, u svome široko zapasanom carstvu moći.

Vladimir Gredelj, predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, koji se nije proslavio ni svojim profesionalnim angažmanom niti svojim javnim istupima, žureći iz skandala u skandal, a sve, tobože, radi obrane digniteta sudačke profesije, koju je više kompromitirao negoli afirmirao, ima najbolje izglede obilato naplatiti svoj "honoratski" staž na čelu strukovne organizacije.

Uhođenje Gredelja

Iritantni sudac koji je svojim nastupima redovito proširivao članstvo kluba svojih nesimpatizera, prekonoć se prometnuo u žrtvu! Omogućio mu je to predsjednik bjelovarskog Županijskog suda Mladen Piškorec, kada je u svojoj prenaglašenoj revnosti odlučio naložiti portirskoj službi u Sudu da pedantno evidentira Gredeljevo kretanje, vrijeme dolaska i odlaska s posla, eventualna izbivanja usred radnog vremena..., a sve zbog njegova navodno neurednog obavljanja sudačke dužnosti.

Mudrom potezu permanentnog nadzora ekskluzivno nad Gredeljem dosjetio se Piškorec nakon 5. studenoga, kada je čelnik sudačke udruge izostao s posla bez odobrenja i zatražene dozvole predsjednika suda. Poslovično arogantni Gredelj svomu je šefu lakonski uzvratio kako je tog dana bio u sudu, iako hrvatska javnost može posvjedočiti da je davao kolegijalnu potporu splitskom sucu Slavku Lozini s kojim je sjedio na konferenciji za novinare.

Piškorec svoj čin "izdvojenog tretiranja" Gredelja opravdava činjenicom da je radni učinak ovog suca u prošlome mjesecu bio ravan nuli. Eto motiva za dopunski angažman portira na "specijalnom zadatku" koji je od Gredelja, po naputku predsjednika suda, po svoj prilici instruiranog "izvani", pretvorio u "progonjenu životinju". Pače se žrtva obratila i HHO-u tražeći zaštitu te pribavila "pozitivno mišljenje" koje slučaj definira kao "zabrinjavajući za funkcioniranje vladavine prava".

Piškorec je, dakle, posve fulao. Ili se oslonio na loše suflere ili se požurio dodvoriti ministrici Ingrid Antičević-Marinović, koja još trpi "duševne boli" zbog odluke Ustavnog suda o odgodi pokretanja stegovnog postupka protiv suca Lozine do okončanja kaznenog postupka koji se protiv njega vodi u Šibeniku (zbog sumnje da je izazvao prometnu nesreću 18. travnja u Splitu i da nije pružio pomoć ozlijeđenoj osobi).

Ciljani Lozina

Nevjerojatno je da prvi čovjek Županijskog suda pribjegava metodama uhođenja suca e da bi dokazao njegov, de facto, evidentan nerad. Ako je točno da je Gredelj bio bez radnog učinka, zar je Piškorec trebao dodatnih argumenata za sankcioniranje njegova nerada i neodgovornog odnosa spram sudačkih obveza. Zbog čega se mjera nadzora dolaska i odlaska s posla nije primjenjivala ravnopravno na sve suce?

Zapravo, stvari su posve jasne. Cijela psihoza koja je stvorena oko splitskog suca Slavka Lozine, a koja se nakon potpore UHS-a prenijela i na Gredelja, nepovratno je histerično ispolitizirana. Lozina i Gredelj su paradigme hrvatskog poimanja pravne države i (ne)ovisnosti sudstva koliko i prevladavajućeg političkog mentaliteta po kojemu "sila zakon mijenja". Glupošću politike oba su, posve nerazložno, stekla status žrtve. Umjesto da je politika omogućila struci da radi svoje, vodeći računa o dignitetu i etici profesije, ali i pravde koja se kroji u odnosu na djelo, a ne na status optuženika, ona je, djelujući post festum, zaposjela sudnice.

Izbor Slavka Lozine za predsjedatelja u slučaju Lora dokazano je promašaj, no nimalo slučajan. Lora je ciljana na Lozinu, jer bi malo tko od tako opskurnih zločina mogao uvjerljivije od njega učiniti predložak za sudsku grotesku u kojoj uz suce i optuženike publika ima ravnopravnu ulogu. Lozini neće biti oduzet predmet njegove "karijere" jer bi to impliciralo priznanje o ovisnosti sudstva. Uzalud se, stoga, štovatelja Thompsona, a kako saznajemo i Vesne Zmijanac, bivšeg komunista i gorljivog HDZ-ovca, povlači za njegove mnogobrojne repove. Lora hita svome kraju, pod sudačkom palicom posve dezavuiranog Lozine. Čeka se još završna riječ, a kao da je već izgovorena. Zar će ikoga iznenaditi?