Vjesnik: 18. 11. 2002.

Nisu bili u pravu ni biskup ni ban, nego Starčević, kojeg Supek nedopustivo zanemaruje i prešućuje

Ono što me kod akademika Ivana Supeka uvijek iznova začuđuje jest uporno zaobilaženje i prešućivanje uloge vodećega ideologa hrvatske državne samostalnosti, utemeljitelja moderne državnosti, vizionara i antiklerikalca i jedne od najumnijih političkih glava i državnika što ih je dao hrvatski narod uopće dr. Ante Starčevića... Razvitak hrvatske povijesti dao je za pravo baš dr. Anti Starčeviću. On je posjedovao izvanredan spoj radikalizma i demokratičnosti i odlično je sažeo povijesnu ulogu biskupa i bana u hrvatskoj politici 19. stoljeća nazvavši ih »ocima sužanjstva«, jer su najprije priznali zajedničke interese s Austrijom, a godinu poslije,1868., podvrgnuli Hrvatsku Mađarskoj

DOBROSLAV PARAGA

Od sredine srpnja do sredine rujna Vjesnik je objavio osebujan podlistak akademika dr. Ivana Supeka pod naslovom »Čovjek i njegov Bog - religija i humanizam« u komu je taj poznati humanist i kozmopolit objavio uz svoj životopis, opširne refleksije o znanosti, religiji, hrvatskoj i europskoj povijesti.

Ono što me kod dr. Supeka uvijek iznova začuđuje s obzirom na njegovu svestranu obrazovanost, poznavanje i spoznaje o cijelom nizu relevantnih ljudi, znanstvenika, idejnih i duhovnih događanja, jest uporno zaobilaženje i prešućivanje uloge vodećega ideologa hrvatske državne samostalnosti, utemeljitelja moderne državnosti, vizionara i antiklerikalca i jedne od najumnijih političkih glava i državnika što ih je dao hrvatski narod uopće, dr. Ante Starčevića.

Ne samo što ga akademik Supek potpuno prešućuje kao da nije niti postojao, nego nasuprot Starčeviću ističe biskupa Strossmayera i bana Mažuranića kao dvojicu najvećih hrvatskih državnika devetnaestog stoljeća, oko čijih uloga i značaja čak postavlja dilemu tko je od njih dvojice bio u pravu: ban ili biskup.

Želim u ovom osvrtu isključivo povijesnim činjenicama osporiti stav i ocjenu dr. Supeka o njegovim visokim uzorima: biskupu Strosssmayeru i banu Mažuraniću. Sve više imam dojam da pogrešna i povijesno neutemeljena shvaćanja dr. Supeka o biskupu i banu imaju svoje polazište u akademikovu idejnom lutanju i osobnom životopisu.

Već ocjena o Starčeviću i njegovoj iznimnoj povijesnoj ulozi i osobi, koju je dao Miroslav Krleža, idol hrvatskih i jugoslavenskih ljevičara i komunista između dva rata, kojima je i akademik Supek pripadao, porazna je za akademika koji ni gotovo stoljeće od smrti biskupa i bana još nije razriješio dvojbu o tome tko je od te dvojice bio u pravu.

Krleža je napisao u predgovoru zbirci »Podravski motivi« i ocjenu: »Najlucidnija naša glava, koja je našu stvarnost promatrala s najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za čitavo jedno stoljeće književno i govornički najplastičnije, jeste glava staroga Ante Starčevića.

On je bio čovjek, koji je jasno gledao našu bezizlaznu krivuljaču i braneći žlicu našeg mora i stopu gladnog našeg primorja od mađarske grofovske bagre, on je nekoliko desetljeća pljuvao po našim pripuzima, šuftovima i huljama, po nitkovima koji tjeraju našu seljačku marvu da brsti trnje, pod tuđinskim, sramotnim mađarskim i bečkim zastavama.«

Nasuprot Starčevićevoj dosljednosti i promicanju hrvatskoga državnog prava, velikog književnika, ali nevjerodostojna političara Ivana Mažuranića, instalira bečka vlada, koja je, radi uspostavljanja apsolutizma, stvorila 1861. godine Samostalnu narodnu stranku, kao dvorsku stranku na čelu s kancelarom Mažuranićem i nadbiskupom Haulikom.

Mažuraniću tom prigodom Bečki dvor dodjeljuje u redove njegove stranke niz državnih činovnika i crkvenih velikodostojnika radi njene pune pokornosti. Čitav politički program Mažuranićeve stranke svodio se na provođenje onog što želi i naredi Bečki dvor.

Provodeći protuhrvatsku austrofilsku politiku, Mažuranić i Haulik smatrali su Mađare jedinim neprijateljima Hrvata.

Istodobno, sluganski odnos prema Beču rezultirao je 1861. - 1865. godine vladavinom bez Sabora, ugušivanjem političkih sloboda i onemogućavanjem bilo kakve opozicije.

Bezobzirno se progone i otpuštaju iz državne službe oporbeni prvaci, zabranjuju se novine i uhićuju novinari i urednici, Kvaternik i Starčević osuđeni su na tamnicu i progonstvo iz Hrvatske, izlaze samo režimski listovi koji propagiraju proaustrijsku vladinu politiku.

Kao slijepo oruđe u rukama centralističke bečke vlade, Mažuranić-Haulikova vlada srozala se je do potpune ovisnosti i nemoći, tako da Mažuranić, kao predsjednik vlade, nije mogao dobiti od Beča čak ni potvrdu za utemeljenu Akademiju.

Potpuno omražen, još iz vremena kada je bio vrhovni državni tužitelj u doba Bachova apsolutizma, Mažuranić 1865. odstupa, a njegova Samostalna narodna stranka propada.

Bez obzira na zasluge đakovačkog biskupa Strossmayera na crkvenom i kulturnom području, njegova stranačko-politička djelatnost, kao prvog čovjeka Narodne stranke od 1860. - 1873. godine bila je austrofilska i sluganska prema Habsburškoj dinastiji i Austriji, te je sam biskup stavljanjem kulturnoga i prosvjetnog djelovanja u prvi plan, oportunistički izbjegavao odlučnu borbu za slobodu i samostalnost Hrvatske protiv Austrije i Mađarske.

Narodna stranka biskupa Strossmayera, neprekidno kolebajući između dvaju gospodara - Beča i Pešte - odigrala je za vrijeme biskupova života jednu od najnegativnijih austofilskih, a zatim mađaronskih uloga, nanijevši golemu štetu vitalnim nacionalnim interesima hrvatskog naroda.

Nasuprot golemoj većini u Hrvatskom saboru i narodu 1861. godine, Mažuranić, Strosssmayer i viši državni činovnici glasaju za priznanje zajedničkih interesa s Austrijom.

Nakon toga, sve do 1865. godine, Mažuranića Beč postavlja za kancelara, a dio Strossmayerove Narodne stranke fuzionira se s mađaronskom Unionističkom strankom u Hrvatskoj, premda su Mađari u tom razdoblju oduzeli Hrvatskoj Međimurje i osporavali pripadnost Rijeke Hrvatskoj.

Taktika Strossmayerovih narodnjaka sastojala se u tome da su se sve to vrijeme zauzimali za samostalnost Hrvatske na riječima, a stvarno su sve poduzimali za ostvarenje unije bilo s Austrijom bilo s Mađarskom.

U odnosu prema srpskom pitanju, pod Strossmayerovim utjecajem najviše pristalica Narodne stranke zauzima prosrpska stajališta i zauzima se za hrvatsko-srpsko narodno jedinstvo.

To je bilo toliko zlokobno da su 1867. godine čak priznali u Saboru postojanje srpskog naroda u Hrvatskoj kao istovjetnoga i ravnopravnog s hrvatskim narodom, te time podijelili suverenost Hrvatske na hrvatski i srpski narod. Na to se čak dan-danas poziva i Slobodan Milošević prigodom sučeljavanja u haaškoj sudnici sa Stipom Mesićem, dokazujući da su Srbi u Hrvatskoj imali prava koja nijedan drugi narod izvan svoje matične države nema u cijelom svijetu.

Kratkotrajno, trogodišnje suprotstavljanje Hrvatsko-ugarskoj nagodbi, zatim, stvorenoj mađarsko-hrvatskoj uniji i banu Levinu Rauchu 1868. - 1871. godine, ali opet u službi Bečkoga dvora, imalo je za posljedicu to da je Strossmayerova Narodna stranka 1871. godine ostvarila apsolutnu pobjedu na izborima za Hrvatski sabor.

No netom nakon te pobjede, kako bi bezobzirno preuzeli vlast, potpuno je kapitulirala pred Peštom, odrekla se svih predizbornih obećanja i prihvatila sve postavke Hrvatsko-ugarske nagodbe, radi čijeg nepriznavanja su prije i ostvarili izbornu pobjedu.

Na temelju takve, jedne od najvećih prijevara u novijoj hrvatskoj povijesti, Ivan Mažuranić postaje 1873. ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s time što se je zajedno s biskupom Strossmayerom na tajnim pregovorima u Beču, radi dobivanja banskog stolca, odrekao, u ime Narodne stranke, njene predizborne platforme o borbi za slobodu i nezavisnost Hrvatske (biskupu Strossmayeru su Beč i Pešta obećavali nadbiskupsko mjesto u Zagrebu i smjenu nadbiskupa Mihalovića).

Biskup Strossmayer, nakon što je i njegovom zaslugom Hrvatska ponovno bila gurnuta pod mađarsku čizmu, naknadno je priznao da je prihvaćanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine uništena sva stvarna autonomija Hrvatske. Ogorčenje u Hrvatskoj je bilo toliko da se je te iste godine biskup Strossmayer bio prisiljen povući s čela Narodne stranke, iz hrvatskog Sabora i politike uopće, bez obzira na izgovor da je Hrvatska umjesto slobode, samostalnosti i cjelokupnosti dobila dobru unutarnju upravu.

Ban pučanin Ivan Mažuranić na posljetku je doživio sudbinu lošega sluge zlih gospodara.

Služeći politici podjarmljivanja Hrvatske Pešti i Beču, na kraju je izgubio naklonost Mađara, jer više kao hrvatski ban nije mogao ugušiti do kraja naraslo protumađarsko raspoloženje, a od Beča je bio prisiljen podnijeti ostavku 1880., jer se je na kraju solidarizirao s općim zahtjevom cjelokupne hrvatske političke javnosti za ujedinjenjem Vojne Krajine s Hrvatskom.

Treba na kraju istaknuti da je Mažuranićeva i Strossmayerova Narodna stranka nastavila stopama te dvojice i poslije njihova mandata, stavljajući se otvoreno u službu najzloglasnijeg bana Khuena Héderváryja, koji je postao hrvatskim banom po isključivoj volji Bečkoga dvora i peštanske vlade, čak i bez formalne privole Hrvatskog sabora, provodeći krvavi dvadesetogodišnji teror nad hrvatskim narodom.

Time je Narodna stranka, na koju se neke suvremene stranke u Republici Hrvatskoj još i danas pozivaju kao na svoje preteče, postala simbolom najgorega sluganstva i izdaje domovine.

Nasuprot pogrešnim i povijesno neutemeljenim procjenama akademika Supeka o biskupu Strossmayeru i banu Mažuraniću, potrebno je iznova istaknuti da je razvitak hrvatske povijesti dao za pravo baš dr. Anti Starčeviću.

On je posjedovao izvanredan spoj radikalizma i demokratičnosti i odlično je sažeo povijesnu ulogu biskupa i bana u hrvatskoj politici 19. stoljeća nazvavši ih »ocima sužanjstva«, jer su najprije priznali zajedničke interese s Austrijom, a godinu poslije,1868., podvrgnuli Hrvatsku Mađarskoj. Odgovaram na kraju akademiku Supeku na njegovu dilemu iz podliska: »Tko je bio u pravu: biskup ili ban«, da nisu bili u pravu ni biskup ni ban, nego dr. Ante Starčević, otac domovine, kojeg akademik Supek nedopustivo zanemaruje i prešućuje zaboravljajući Aristotelov poučak: Amicus Plato, sed magis amcia veritas! (Drag mi je Platon, ali mi je istina draža!).

Autor je predsjednik Hrvatske stranke prava 1861.