Vjesnik: 24. 11. 2002.

Prekida li Haag suradnju s Hrvatskom?

ZAGREB, 23. studenoga - Hrvatska pravosudna tijela u prilici su dokazivati svoju ispravnost u suđenjima za ratne zločine u vrlo otežanim okolnostima. Nije isprika, nego tvrdnja da u suradnji s Haaškim sudom, u kojem se za mnoge procese vođene u Hrvatskoj nalazi dragocjena građa, hrvatskim sudovima i tijelima progona nije lako.

Kad je u lipnju ove godine hrvatsko izaslanstvo posjetilo Haag, između ostalih tema bila je i pravna pomoć Međunarodnoga kaznenog suda i tužiteljstva Carle del Ponte pravosudnim tijelima u Hrvatskoj. Sasvim konkretno, tad su haaški predstavnici obećali hrvatskom pravosuđu dostavu dokumentacije o zbivanjima u ratnoj luci Lora sredinom 1992. godine.

Dogovoreno pa zaboravljeno, jer svih ovih mjeseci ni jedan papirić iz Haaga nije dan na raspolaganje ni Županijskom sudu u Splitu ni Državnom odvjetništvu. Postupak protiv osmorice optuženika za ratni zločin u Lori u međuvremenu je okončan nepravomoćnom oslobađajućom presudom Županijskog suda.

U rujnu mjesecu ove godine, pak, hrvatsko pravosuđe uputilo je zamolbu haaškim sucima i tužiteljima da im se stavi na uvid dokumentacija vezana uz ratni zločin počinjen u Paulinu Dvoru, a posebno ona vezana uz transport tamo ubijenih građana sa sjevera na jug Hrvatske, u Liku. Obećana dostava do danas nije ispunjena.

Primjera te nesuradnje ima još. Prema izvorima bliskim pravosudnim tijelima i Banskim dvorima, Vjesnik doznaje da je i zakašnjenje Orsata Miljenića na prvi dan ispitivanja admirala Davora Domazeta u Zagrebu uslijedilo zbog »nesporazuma« s haaškim istražiteljima. Navodno, oni su dogovorenu nazočnost Vladina predstavnika ispitivanju admirala u statusu osumnjičenika na dan kad je to ispitivanje trebalo početi, odlučili spriječiti. Istina, taj događaj ima i svoju drugu verziju prema kojoj je do zakašnjenja došlo zbog naknadne rasprave u Vladi o tome treba li njezin predstavnik tom ispitivanju nazočiti ili ne.

Bilo kako bilo, niz primjera u kojima hrvatska tijela traže i dogovaraju određenu suradnju s haaškim tribunalom, odnosno tužiteljstvom Carle del Ponte pokazuje ili ignoriranje ili bojkot haaških službenika. Zbog čega se to događa?

Odgovor na to pitanje mogao bi se potražiti upravo na onim mjestima na kojima su i spremljene informacije o tome koliko je puta Hrvatska, u državno-pravnom smislu, a onda i njezina pravosudna tijela, uputila zamolbu za pravnom pomoći u Haag, da bi se tamo dobio načelni pristanak za tom pomoći nakon čega se dalje ništa nije događalo.

Bilo bi netočno tvrditi da je presuda osmorici iz Lore donesena takva kakva jest samo zbog toga što netko u Haagu nije ispunio svoje obećanje. Međutim, u incidentnom suđenju koje se u međuvremenu odvijalo i to može biti jedan od ključnih faktora.

Prekida li Haag suradnju s Hrvatskom? Slijedom ovakvih primjera lako bi bilo reći dvije stvari. Prva je da Haag ne želi pomoći pravosuđu ni hrvatskoj državi u procesuiranju ratnih zločina ostavljajući ih samo u rangu servisa haaških sudbenih potreba. Druga, a manifestirala se već u nekoliko navrata, može dati na znanje ovdašnjim pravosudnim i državnim tijelima da ih Haag ne smatra ravnopravnim partnerom.

Čak i da je nešto treće sasvim točno za razliku od opisana dva zaključka, ostaje dojam da u toj suradnji nešto ne "štima". Kome zbog svih tih okolnosti Hrvatska može tužiti Haag?

Vlado Rajić