Vjesnik: 26. 11. 2002.

Popis i pokolj

IVAN ŠABIĆ

Zahvaljujući sarajevskom Dnevnom avazu, šira javnost je doznala da je u jednom znanstvenom radu hrvatski popis stanovništva uspoređen s pokoljem sedam ili osam tisuća (precizan podatak još ne postoji) Bošnjaka u Srebrenici. Spomenuti dnevnik je, naime, objavio intervju s dr. Šemsom Tankovićem, predsjednikom Stranke demokratske akcije Hrvatske i sveučilišnim profesorom, u kome je dr. Tanković, uz ostalo, zamoljen da prokomentira činjenicu da je u svom znanstvenom radu popis stanovništva u Hrvatskoj nazivao »drugom bošnjačkom Srebrenicom«. On je, naravno, to i učinio, rekavši pritom da »rezultati popisa stanovništva u Hrvatskoj 2001. godine pokazuju da se "eliminiranje" jednog naroda može ostvarivati i na drugačiji način a ne samo ratom i etničkim čišćenjem kako su radile srpske vojne snage u Srebrenici 1995. godine«.

Ova paralela nije prva šokantna teza s kojom je dr. Tanković istupio u javnosti. Zapravo, moglo bi se reći da je to bitan element njegova političkoga stila, a u nizu šokantnih teza svakako je najveću buru izazvala ona, stara već skoro desetljeće, da Hrvate i Bošnjake može povezati samo ustaška ideja koju je kasnije, objašnjavajući što je zapravo htio reći, nazvao »programiranim incidentom«. Također je, napominjući da »stara bosanska riječ ustaš, ustaša, označava osobu koja se digla neke sile koja ga ugrožava«, u jednom intervjuu, pojašnjavajući »programirani incident«, rekao kako je »znatan broj i Hrvata i Muslimana napustio Bosnu i prepustio je na milost i nemilost četničkim zlikovcima«, te da se njegove riječi »odnose u najvećoj mjeri na njih«.

U tom smislu se može pretpostaviti da je dr. Tanković sad posegnuo za još jednim »programiranim incidentom«, jer je teško povjerovati da bi netko doista mogao misliti kako su popis i pokolj jedno te isto. Njime će nesumnjivo privući medijsku pozornost, no to, nažalost, nije jedini efekt koji se takvim istupom postiže. Izjednačavati popis stanovništva, ma kako manjkav bio, s najvećim pokoljem koji se na europskom tlu dogodio od 1945. do danas je, ako ne zlonamjerno, onda sasvim besmisleno i jako štetno.

Jer, dopuštajući mogućnost da popis stanovništva u Hrvatskoj uistinu nije proveden na najbolji mogući način, valja podsjetiti da je upravo novija povijest bošnjačkoga naroda - koji na nekoliko popisa u bivšoj SFRJ »nije postojao« - najbolji dokaz kako se administrativnim mjerama, ma kako rigidne bile, jedan narod ne može tek tako izbrisati s lica zemlje, što se za »metode« primijenjene u Srebrenici baš i ne može reći.