Zašto vjerovati Sanaderu kad traži predah od važnih pitanja, izgovarajući se da HDZ pretvara u normalnu konzervativnu stranku?

Je li HDZ toliko zreo da odustane od omiljenih predizbornih tema ako bi to bilo dobro za kandidaturu RH (za članstvo u EU, op.a.), nismo doznali, jer prvi čovjek HDZ-a zbog pisanja kurtoazne izjave nije našao vremena da odgovori na posebna pitanja koja su nas zanimala, izvješćuje ovih dana novinarka o nespremnosti Ive Sanadera da precizira stav stranke prema sudbinskome pitanju – približavanju Hrvatske EU. Ironična bodlja novinarkine rečenice točno ilustrira ton kojim ovdašnji novinari već mjesecima prepričavaju Sanaderov gard prema javnosti: što mu stranka biva propulzivnijom, Sanader postaje opreznijim – do granice političkoga misticizma.

Nije, primjerice, tajna da Ivo Sanader bira novinare s kojima je spreman razgovarati. Ništa čudno, da ih bira neovisno o njihovu političkom uvjerenju. Ali nije tako: Sanader ne voli provokativna pitanja, pa unaprijed odbija novinare koji su odlučni tako voditi intervjue. Onima, pak, kojima vjeruje, naprosto odbija odgovoriti na ono što mu se ne dopada. »E, to ne može. Na to ti neću odgovoriti«, kaže, pa zahtijeva da se čak ni takav odgovor ne objavi. Čovjek naprosto inzistira da novinar izbaci cijelo pitanje! Demokratski uzus? Brus!

Ali, zašto vjerovati Sanaderu? Čime je to Tuđmanov birokrat dokazao demokratske namjere? Misli li da je Pašalićevo i Gagulićevo micanje iz stranke dovoljan dokaz da je HDZ spreman i na drugi način prakticirati politiku? U ime čega vjerovati, kad nema osobe koja Sanadera poznaje, a da ne tvrdi kako je riječ o osjetljivu, taštu i politički beskompromisnom čovjeku, po karakteru nekoj vrsti umivenoga malog Tuđmana? Zašto potpisivati bjanko političaru koji, što više (navodno) jača, biva to autoritarnijim u stranci, a nepristupačnijim u javnosti? Samo zato što komentatori pišu da će Sanader upristojiti HDZ? I samo zato što je to Sanaderova deklarativna krilatica? U ovdašnjemu političkom okolišu, takvo povjerenje u šefa stranke koja je odgovorna za uvjerljivu većinu hrvatskih propusta, valja proglasiti barem – nepromišljenim.

Ivo Sanader, čovjek za kojega tvrde da se već sprema otpremiti Račana iz Banskih dvora, naprosto je dužan odgovoriti na važna pitanja želi li postati vjerodostojnim. Nedavno je predložio da Sabor izglasa Deklaraciju o pristupanju Hrvatske EU. Iz konteksta bilo je jasno da bi dokument trebao izražavati želju Sabora da Hrvatska što prije pristupi EU. Ali kako Sanader kani usuglasiti eksplicitni protueuropski stav HDZ-a (kastracija suradnje s Haagom, izlazak iz sabornice tijekom glasanja o SSP-u) sa svojim iznenadnim proeuropskim entuzijazmom? Čime HDZ jamči da bi Hrvatsku priveo EU? Kako Sanader objašnjava činjenicu da sada optužuje poziciju za propuste u politici kojoj je do 3. siječnja bio izravni protivnik? Gdje je HDZ-u gospodarski program? Da nije onaj što se od 1990. u tajnosti sprema, da ga »oporba ne ukrade«? Što bi HDZ s Bosnom: ovlastio Rojsa? Čime bi Sanader neutralizirao crni trijumfalizam ako HDZ pobijedi na izborima? A što bi s govorom mržnje? Bi li Glavaš postao ministar policije? Čime bi zajamčio osposobljavanje pravne države? Bi li Mesić skončao u apsu? Bi li HDZ sankcionirao kriminal iz vremena Tuđmanove vlasti? Kako bi stranka popravila mečiarovski imidž u inozemstvu?

To su pitanja na koja Ivo Sanader mora odgovoriti. Učini li to, ništa još nije zajamčio. Ne učini li, samo ćemo dobiti dodatnu potvrdu da se ništa nije promijenilo: čekaj ti, nacijo, čekaj. Dočekat ćeš što si iskusila.