Vjesnik: 06. 12. 2002.

Haaški sud oduzima državama svaku pravnu snagu

Kod Haaškog suda imamo apsurdnu situaciju svojevrsnog sjedinjenja zakonodavne i sudske vlasti, jer on i donosi procesna pravila suđenja i sudi – što je neprihvatljivo. Prema tomu, svim građanima na području bivše Jugoslavije i Ruande takvim se postupanjem oduzima elementarno ljudsko pravo izraženo u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima – njihovo pravo da se na njih primjenjuju postojeći procesni sustavi i materijalni zakoni / U ukupno šest država građani se nemaju pravo pozivati na svoja zakonska prava u materijalnopravnom i postupovnom smislu ako na njih pokaže »haaški prst« koji nije uspostavljen nikakvim zakonom ili međunarodnim sporazumom (koji postaje dijelom unutarnjega pravnog poretka svake zemlje potpisnice)

JADRANKO ČRNKO

Nakon odluke Žalbenog vijeća Haaškog suda kojom se odbijaju prigovori Republike Hrvatske i odriče pravo državi da se pojavljuje kao stranka u postupku pred tim sudom postaje jasnijom temeljna pravna neutemeljenost suda (kao i njegova politička funkcionalnost) kojom se krše i neke odredbe Opće deklaracije o pravima čovjeka.

Najprije treba respektirati da se međunarodna zajednica sastoji od država i da se međunarodno pravo (ponekad označeno kao međunarodno javno pravo) ne bavi pravima pojedinaca nego odnosima između država – za razliku od međunarodnoga privatnog prava kojim se reguliraju građanskopravni odnosi sa stranim elementom.

Odredbom čl. 8 Opće deklaracije »Svatko ima pravo na djelotvorna pravna sredstva putem mjerodavnih nacionalnih sudova«. To znači općedeklaracijsko isticanje prava da svaki čovjek kao pojedinac (a ne država) ima i procesna prava koja pravni poredak njegove države ili države gdje se zatekne u nekom činjenju ili nečinjenju predviđa.

To je odredba koja, dakle, ističe pravo pojedinca na »pravo na pravila« i obvezu država da pravila u odnosu prema pojedincu poštuje.

Stavom iz takve odluke Haaški sud stvarno oduzima svaku pravnu snagu pravnim sustavima i pravilima država članica UN-a, a pojedincima pravila koja im nacionalni pravni sustavi daju – što je u suprotnosti i s dosezima pravne sigurnosti čovjeka u suvremenom svijetu, međunarodne suradnje i kršenje je članka 8. Opće deklaracije.

Nadalje, čl. 29. Opće deklaracije ističe da »u izvršavanju svojih prava i sloboda svako mora biti podvrgnut samo ograničenjima određenim zakonom.«

Iz toga slijedi zaključak da svaka sudska odluka usmjerena prema čovjeku kao pojedincu mora biti utemeljena na zakonu. Kako Haaški sud sudi na temelju Statuta koji je donijelo Vijeće sigurnosti i Pravila o postupku i dokazima koja je donio taj isti sud, slijedi da taj sud sudi pojedincu, ali bez zakona i zakonodavca.

Kod Haaškog suda imamo apsurdnu situaciju svojevrsnog sjedinjenja zakonodavne i sudske vlasti, jer on i donosi procesna pravila suđenja i sudi – što je neprihvatljivo.

Prema tomu, svim građanima na području bivše Jugoslavije i Ruande takvim se postupanjem oduzima elementarno ljudsko pravo izraženo u Općoj deklaraciji o ljudskim pravima – njihovo pravo da se na njih primjenjuju postojeći procesni sustavi i materijalni zakoni. Građani tih država stavljaju se u situaciju da se na svakog od njih može primijeniti njima nepoznato procesno ad hoc pravo iza koga ne stoji volja nikakvoga legitimnog zakonodavca.

Oni nemaju pravo ustrajati na poštivanju ni jednoga pozitivnoga pravnog poretka i procesnog prava neke države (za koje su opravdano smatrali da se odnosi na njih).

Dapače, prema takvoj odluci, i njihova vlastita država tretira se samo kao »moćan uslužni servis« koji ih je dužan uhvatiti i predati iz svoje u mjerodavnost imaginarne pravne sile koja ima svoja slobodna, apsolutno neobazriva pravila na bilo koji pravni sustav.

Takvo koncipiranje suda predstavlja ad hoc novum teorijski neprihvatljivog »miješanja« prava dviju različitih pravnih subjekata – država i njihovih organizacija s jedne strane i prava pojedinaca s druge strane.

Tako koncipiran (bez obzira na moguće dobre namjere inicijatora) rad Suda nije moguće podvesti pod načelo zakonitosti prema čovjeku kao pojedincu – kao elementarno načelo suvremenog svijeta izraženoj u Općoj deklaraciji.

Pritom ne treba činiti paralele s Nürnberškim procesom u komu su pobjednici snagom jasnih moralnih načela svojih naroda i država izravno sudili pobijeđenima prema svojim pravilima za rat, razaranja i kršenja prava čovjeka svjetskih razmjera. Snaga i značenje pozitivnih pravnih sustava i pravila međunarodnog poretka takvom koncepcijom su stvarno zamijenjeni snagom slobodnih prosudbi dviju osoba u svijetu (haaške tužiteljice i suca pojedinca koji može optužnicu potvrdili ili odbaciti) da bez mogućnosti ičije kontrole svakog građanina uhite i gotovo neograničeno drže u pritvoru, a da se on ne može pozvati na ikakva zakonska prava bilo kojeg pravnog sustava!

Dapače, čak se i njegovoj državi uskraćuje elementarno pravo i dužnost na pružanje pomoći svome državljaninu.

U ukupno šest država (uključujući i Sloveniju i Ruandu) građani se nemaju pravo pozivati na svoja zakonska prava u materijalnopravnom i postupovnom smislu ako na njih pokaže »haaški prst« koji nije uspostavljen nikakvim zakonom ili međunarodnim sporazumom (koji postaje dijelom unutarnjega pravnog poretka svake zemlje potpisnice). Ako su namjere opravdane moralnim načelima svijeta i postupanja sukladna općeprihvaćenim pravilima nema nikakvog razloga inaugurirati Sud kao »imaginarnu silu« koja ne dopušta raspoznavanje njenih nositelja i državama oduzimati prava koja im priznaje prirodno suverenitetno pravo, svjetski poredak i akti Ujedinjenih naroda.

Takva »pravna« koncepcija nema uporišta u međunarodnom pravu, iz čega proizlazi da ima uporište u nekoj političkoj moći, pa je logičan zaključak da je riječ o sudu koji bi trebao formalno »dijeliti pravdu« pojedincima, a radi stvarnog iskazivanja odnosa prema nekom drugom!

Njegovo takvo inauguriranje ili je izraz licemjerja nekih moćnika koji političke interese žele »zamotati« u visokomoralna načela pravde – stvarajući i takvu nakaznost da se oslobađanje vlastita teritorija članice UN-a i uspostavljanje pravnog poretka na cijelom njenu teritoriju naziva progonom na nacionalnoj i vjerskoj osnovi, ili je izraz nerazumijevanja pojmova prava, pravde, morala i međunarodnog poretka.

Takav sud omogućava skrivanje nejavnih namjera političkih sponzora i istodobno vješto prebacivanje javne »krivnje« za procesuiranje na samostalnost jedne osobe, u ovom slučaju Carle del Ponte (ili nekoliko članova sudskih vijeća)! Za razliku od Nürnberškog suda iza koga su jasno stajale države pobjednice s jasnim moralnim načelima, iza tog suda stoji moć »nejavne« politike nejasnih moralnih kriterija koji javno šteti državi i narodu kao žrtvi.

Naizgled je sve na svome mjestu – osim dviju »sitnica«: tako koncipiran Sud nema ni elementarne zakonske podloge za suđenje čovjeku kao pojedincu, a državama su, izvan pravila međunarodnog prava, oduzeta i najelementarnija prava! I napokon, dolazimo do apsurda da bi države trebale svoje građane iz uređenih pravnih sustava izručivati bez ikakvih stvarnih provjera na suđenja bez zakonskih temelja!

Uz sve moguće dobre namjere – ipak je nešto trulo u državi Haaškoj!

Autor je odvjetnik iz Zagreba.